Nije stres ići napred. Da li posao treba da se čeka, da se traži ili da se pravi?
– Moramo sami da tražimo posao i da ga pravimo, ako treba i da ga jurimo. Ono što se ovde sa prevaziđenim znanjem, načinom rada i mašinama napravi za 30, negde u svetu prave za 3 minuta, bolje i jeftinije. Nije stres ići napred, saznavati i osvajati, već zabrinut sedeti i čekati da drugi urade nešto umesto nas.
Kao čovek iz sveta novih tehnologija, slaže li se sa tim da nam ona uzima dušu?
– Neko ko ima predispoziciju da bude otuđen biće takav, bez obzira na vreme provedeno na internetu. To je stvar izbora svakog od nas. Brojni su oni koji na internetu grade virtualni svet, od realnog života lepši, srećniji, bolji, bogatiji, što je manji problem. Veći je što svaki treći od njih napiše neznam umesto ne znam, i tome slično.
Moramo znati i hteti da ustanemo. Zanimalo nas je šta smatra okidačem za stres. Bez razmišljanja odgovara da su to glupost i tvrdoglavost. Kad neko neće da skrene sa utabanog puta, ide linijom manjeg otpora. Ljude je teško energizovati, kaže, podstaći da nešto promene.
– Ja bih im rekao da je najveća snaga u njima samima, da ne treba da se plaše. Lično sam imao veliki pad kada mi je propao privatan posao. Nisam znao kako da padnem pa sam pao loše, ali sam ipak ustao. Moramo znati i hteti da ustanemo. Za to je potrebna pomoć i podrška, pre svega porodice, a zatim i prijatelja. To je ono najvažnije što moramo da negujemo.
Vrhovi su veliki izazov. Mirko kaže da sa prijateljima voli i da sarađuje. Druženja kojima puni baterije upotpunjuje uživanjem u hrani, koju ume, voli i uživa da priprema. Veruje da su takvi trenuci antistresni za svakoga, a ono čemu daje prednost su – putovanja i od 2015. godine planinarenje.
– Penjanje na vrhove za mene je borba sa samim sobom. Popeti se na vrh planine, kao i u poslu, za mene je veliki izazov.
Naš sagovornik u tim pešačenjima se puni energijom, a u nekim trenucima kao da uđe i u neku vrstu meditacije koja je potpuno antistresni doživljaj.
