Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna ANTITABLOIDNO
NIJE SREĆA PARA PUNA VREĆA
Kolumna ANTITABLOIDNO NIJE SREĆA PARA PUNA VREĆA

Kolumna ANTITABLOIDNO
NIJE SREĆA PARA PUNA VREĆA

“Nije sreća para puna vreća” – to znaju ono što je imaju…

Našavši se u situaciji da se oslonim na sopstvene resurese, na svoju energiju i svoju snagu, sa ulaskom Jupitera u znak Škoprije shvatam da, ako čovek u vremenu ludila nađe mir u sopstvenoj glavi, onda može da pronađe taj večiti put ka sreći.

U to ime, probaću i kolače od mangulice i jesti čvarke, jer mi se metabolizam toliko ubrzao da će uspeti da sagori sve te kalorije. Jer u ovoj siromašnoj zemlji odricanje od svega kao hronično stanje – nije dobra stvar.

Ceo život, još od čuvene Osme sednice, preko građanskih ratova, kolona izbeglica, bombardovanja, raznih oktobara – mi se nečeg odričemo.

Budemo skromni, plaćemo sve račune i trudimo se da živimo pošteno i korektno. Dotle u društvu u kojem vlada licemerje, jedni imaju “avione i kamione” a drugi nemaju ni za minimum egzistencije.

I sad, treba li nekog da čudi što je golišavi čovek prošao Novim Sadom u znak nekog protesta. Kažu upućeni, nije imao da plati, počeli su da mu plene imovinu i čovek je odlučio da se ogoli.

U poslednje vreme nam baš strašno smeta golitanja…

Da li će ona da bude na BITEF-u ili na nekoj od ulica, to nije bitno. Činjenica je da nam se život totalno ogolio. Ako ga ne oplemenimo nečim duhovnim, nekim hedonizmom, nekim divnim prijateljima, nekim putovanjima, sitnim i krupnim radostima, nema šanse da ga prebrodimo bez stresa.

Ove jeseni obavezno treba naći svoj mir.

Pokušati da vas ne iritiraju raskopane ulice i nevreme. Da vam po ganglijama ne skaču nervozni ljudi u saobraćajnim gužvama. Treba probati iskulirati opšte licemerje koja je postalo tako poželjna osobina.

Probajte da se izolujete od provale primitivizma u našim medijima u kojima se izgubila granica i nestao prostor za sve što je kulturno i pristojno. Jesen je, u modi  su tužne pesme za ovo godišnjeg doba, recimo one od Miroslava Ilića i grupe “Parni valjak”.

Ja ću malo na Frušku goru, do Karlovaca vikendom, pa ću da pevam “Aj berem grožđe, biram tamjaniku”.

Razmišljaću o tome gde će biti lepih druženja, gde ću naći divne i pozitivne ljude. Jer, ako bismo realno razmišljali o našem sveopštem nudizmu i mentalnoj sirotinji, jedini spas bi nam bio da legnemo na Frojdovo kanabe i da se nekome ispovedimo.

Ali šta to vredi, za ovo teško pogano vreme “nema leka apoteka”.

Zato, treba da se setimo da malo za sreću treba. Na primer, ja već razmišljam o tome kako ću da idem da klopam čvarke. Ne zbog toga da bih bio opet debeo. Ne, nego da bih dao šansu lepšoj strani života od one koja podrazumeva obraćanje pažnje i gledanje svakidašnjih jadikovki oko nas.

Život je samo jedan i treba ga živiti punim plućima. Pa makar i sa jednom crvenom.

Nešto razmišljam, trebalo bi napraviti kviz sa temom: kako mnoge domaćice u našoj zemlji uspevaju da prežive i prehrane porodice zahvaljujući akcijama. Bio bih odličan voditelj kviza u kome bi učestovale takve žene, a tema bi bila: da li možete i kako da preživite sa hiljadu dinara dnevno.

Lično poznajem mnogo takvih dama, onih koje uspevaju nemoguće. I pored toga što nemaju više od te jedne novčanice dnevno, srećne su i pozitivne.

Dakle, nije sve u parama, avionima, kamionima, ima nešto i u mentalnoj kreativnosti.