Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna Antitabloidno
Dijeta u vremenu odricanja
Kolumna Antitabloidno Dijeta u vremenu odricanja

Kolumna Antitabloidno
Dijeta u vremenu odricanja

U šarenim revijima, na portalima, svi pričaju kako je dijeta laka stvar. Ne, to je jedna od najtežih stvari na svetu, posebno u doba odricanja! Mršavljenje ne može biti uspešno ako se stalno nečega odričete, ako se borite za dinar i egzistenciju… Kod mene je taj stalni strah za egzistenciju još od vremena kad kafe i banane nisu mogle da se kupe normalno, u doba Milke Planinc i Branka Mikulića.

Strah od gladi je nastao i u doba kada smo imali prazne rafove i hiperinflaciju. Dakle, jelo je bilo UTEHA.

Za sve mobinge, za usamljenosti, nesrećne ljubavi, razočarenja – imam gomilu prijatelja koji tugu leče u masnim obrocima. Hrana je uteha. Najbrža i najjednostavnija. Kad čovek nešto odluči, on može da smrša i bez radikalnih dijeta. Evo mog primera: uspeo sam da skinem dvadeset kilograma sa radikalnom restriktivnom ishranom od 1200 kalorija. Posle sam imao’’jo jo efekat’’. Ali danas, tri godine posle tog uspešnog programa, uspevam da kilažu održavam blizu idealne i sa stalnom mentalnom i fizičkom aktivnošću. I srećniji sam bez dijete.

Imam dane za svoje slatke grehe, ali nisu u pitanju baklave i tufahije. Moj slatki greh su mekike, pivo, testenine… Posle periodičnog hedonizama, uspešno se vraćam svom programu – kontrolisanju svoje ishrane. Imam divne prijatelje i dosta njih sa viškom kilograma, ali mislim da neki ljudi jednostavno  po svojoj mentalnoj strukturi pripadaju bucama – pa i ja. Mojim dragim koleginicama koje se muče da smršaju a nemaju pravu ljubav ili ih maltretriraju na poslu, uvek govorim da nema mršavljenja uz  duševnu bol.

Svoje mršavljenje  sam započeo jer mi je varirao pritisak, pa šećer, a onda sam imao  i povećani kortizol zbog stresnog  posla novinara… Dva puta sam pobedio giht, za koji kažu da je aristokratska tegova i problem sa metabolizmom koji su imali vladari ili ljudi koji su živeli krajnje hedonistički. Ne mogu pobediti uvek hedonistu u sebi, ne mogu uvek biti na svedenom jelovniku jer život ne može da bude stalno odricanje od boljeg života. U tom smislu uvek kažem da sam postigao velike uspehe sa svojim dijetama… ali sebe lično volim više kao bucu i medu, nego što mi se sviđa kad izgledam anoreksično, sa podočnjacima i bolesno.

Pokušavam da nađem kompromis u onome što želim. A mojim prijateljicima i  prijateljima koji se muče sa dijetom uvek kažem da ne može ništa restriktivno. Kad budemo jednog dana imali para da se svi hranimo mediteranski i da živimo sa pet zvezdica, kad budemo živeli u zemlji bez stresa, histerija i šiza – imaćemo šanse da svi budemo fit. Hrana je samo najlepša uteha od duševnih boli. Hranom pokušavamo da zatrpamo i ugušimo strah, brige, nostalgiju, čežnju, ljubav… sve što fali i boli, kaže moj prijatelj psiholog Nenad Adamov.  I to je najmanji porok koji može da vas zadesi, najbolji antistres ako baš drugi nemate.

Foto: Marina Manga