Naslovna / Važno mi je / Porodične priče / Kako da im pomognemo
DECA NE MOGU DA SE NOSE SA STRESOM
Kako da im pomognemo DECA NE MOGU DA SE NOSE SA STRESOM

Kako da im pomognemo
DECA NE MOGU DA SE NOSE SA STRESOM

Porodice su danas izložene velikim pritiscima svakodnevnog života kao i raznim prinudama koje izazivaju stres kod svih članova, samim tim i kod dece. Nekada uvreženo mišljenje da stres pogađa samo visoko razvijena društva kao i da deca ne doživljavaju stres, više ne važe

Za razliku od svojih roditelja, a naročito u odnosu na svoje pretke, današnja deca imaju brojne zdravstvene probleme koji nekada nisu bili uobičajeni za period detinjstva. Kao posledice stresa kod mališana se danas sve češće javljaju vrtoglavice, glavobolje, bolovi u grudima, stomačni problemi, brzo umaranje… Jedan broj dece zbog velikog stresa živi u strahu i velikoj brizi. Ne mali broj je pokušaja samoubistva u adolescenciji ili bežanja od kuće, mnogi počinju da koriste alkohol i droge, postaju agresivni. Bezbrižno detinjstvo je daleka prošlost hteli mi to da priznamo ili ne.

Najveći deo tereta u odgajanju dece je, naravno, na roditeljima. Iako se od njih očekuje da preduprede ovakve neželjene situacije, često ni sami ne vladaju veštinama kojima bi trebalo da uče decu. Idealno bi bilo da se za roditeljstvo pripremaju bar nekoliko godina pre nego što se dete rodi, jer samo ako su fizički i mentalno zdravi, emocionalno stabilni, spremno će dočekati trudnoću i rađanje deteta.

Prenatalna psihologija i savremena tehnologija nam jasno pokazuju kako beba doživljava stres istovremeno kada i majka.  Zato bi trebalo da trudnica bude pošteđena svih neprijatnosti, da bude okružena lepim stvarima, pažnjom, ljubavlju, da joj svi ugađaju… Taj period iščekivanja je vreme najvećeg mira. Ili bi bar tako bilo najbolje.

Prvi veliki stres kome je beba izložena je porođaj a na to se često ne obraća dovoljna pažnja jer je fokus na ženi i na medicinskim procedurama koje se sprovode. Ambijent u kome dete dolazi na svet nije uvek prijateljski, uglavnom je hladno, svetla su jaka, dodiri grubi, zvuci prejaki, pa ne čudi što se u tom trenutku malo i nejako biće oglašava glasnim plačem. A onda sledi naglo odvajanje od majke presecanjem pupčanika i odnošenje u boks za bebe.

Ovaj nagli skok može da se ublaži promenom uslova u kojima se dete rađa, uz prigušeno svetlo, u tišini i u toploj i tečnoj sredini. Prilagođenim procedurama, nežno, blago i sa poštovanjem možemo da dočekamo bebu, što bi dovelo i do smanjenja stresa kome je izložena dolazeći na svet.

Za rođenje bez nasilja zalagao se još daleke 1966. godine ginekolog i akušer Frederik Leboaje u Francuskoj, a ništa se nije promenilo do današnjeg dana.

Da li je to kako se dete rodilo zaista toliko važno s obzirom šta ga čeka u životu?

Frederik Leboaje poistovećuje rađanje sa početkom disanja, funkcijom koja ne prestaje sve dok smo živi. Svi ljudi dišu, ali svako na svoj način. Od suštinske važnosti je kako se ovaj proces odvija, slobodno ili otežano. Ljudi koji dišu polovično nisu u stanju da izdahnu niti da se smeju spontano. Oni koji dišu punim plućima, žive slobodno, a za to su potrebna prava leđa i slobodna kičma, elastična i savitljiva. Ako postoji bilo kakva blokada duž kičme, disanje je otežano, život nije celovit. A disanje počinje samim rođenjem i određeno je za čitav život, ne može da se nauči kasnije. Zato o tome treba misliti kada se dete rađa. I pružiti mu najbolje uslove za početak života. Bez stresa.

Tekst: Snežana Milanović, diplomirani medicinar fizioterapeut