Na njenom kauču ređali su se ljudi koji su patili od depresije i anksioznosti a njihove mame i tate kao da su sa svim tim imali vrlo malo veze. Štaviše, svi oni su pričali o tome koliko “obožavaju” svoje roditelje
Kao “novopečena” mama sa malim sinom, znajući za sva ona istraživanja koja govore o tome koliko lako možete upropastiti svoje dete, vratila sam se školovanju i stekla diplomu kliničkog psihologa, započinje svoju ispovest Lori Gotlib u američkom magazine Atlantik.
Svoj posao psihoterapeuta započela je u uverenju da je glavni posao psihoterapije da se pacijentima nadomesti nedostatak razumevanja i empatije njihovih roditelja. A onda je dobila prve pacijente…
Slučajevi kakve ne očekujete. Posle par “školskih” slučajeva kakve je i očekivala, naletela je na pacijentkinju koja je bila sve osim osobe sa nedostatkom roditeljskog razumevanja. Zapravo, imala je “sjajne” roditelje, izvanredno obrazovanje, super posao, divan stan i svi oko nje su je razumeli i podržavali. A ona jednostavno nije bila srećna.
Dok je pokušavala da shvati svoju pacijentkinju izvan ustaljenih šablona, nešto čudno se dešavalo. Počela je da dobija sve više i više takvih slučajeva. Na njenom kauču ređali su se ljudi koji su patili od depresije i anksioznosti, imali teškoća da se posvete bilo kakvom cilju ili karijeri, mučili u vezama i uopšte patili od osećaja praznine i nedostatka svrhe. A njihove mame i tate kao da su sa svim tim imali vrlo malo veze.
Štaviše, svi oni su pričali o tome koliko “obožavaju” svoje roditelje. Mnogi su ih nazivali svojim najboljim prijateljima i hvalili se kako su oni uvek tu za njih. Nekima su roditelji čak i plaćali psihoterapiju.
Posvećeni i logični. U početku, Lori je sumnjala u njihove hvalospeve roditeljima – svi znaju kako se ispod površine svašta valja, pa zašto to ne bi bio slučaj i ovde? Međutim, sve je ukazivalo na to da oni zaista imaju roditelje pune ljubavi, koji su im dali slobodu da “pronađu sebe” i ohrabrivali ih da u životu urade šta god žele. Roditelje koji su im svako veče pomagali sa domaćim zadacima, trčali u školu svaki put kada se u njoj pojavi neki siledžija, plaćali im privatne časove iz matematike, upisivali ih na muziku čim ispolje interesovanje i puštali ih da se ispišu čim isto izgube. Umesto da ih kažnjavaju, njihovi roditelji puštali su decu da se “suoče sa logičkim posledicama” kršenja pravila. Ukratko, njihovi roditelji bili su potpuno usklađeni sa svojom decom i postarali su se da ih provedu kroz sva iskušenja odrastanja.
– A onda mi je jednog dana sinulo: Da li je moguće da su njihovi roditelji činili previše? Bila sam tu i gledala rezultate upravo onakvog roditeljstva kakvo smo moji vršnjaci i ja pokušavali da primenjujemo baš zato da naša deca ne bi jednog dana završila na kauču terapeuta.” Tokom školovanja, fokus je uvek bio na nedostatku roditeljskog razumevanja. Niko se nije zapitao, šta ako su roditelji suviše dobro usklađeni sa svojom decom?
Opsednutost srećom. Moderno društvo je opsednuto srećom i roditeljima je glavni cilj da njihova deca budu srećna. Posmatrajući ovaj fenomen, moje kolege i ja zapitali smo se, da li briga roditelja da njihova deca nikada ne budu nesrećna tokom detinjstva vodi tome da kada odrastu nikada ne budu srećni?
Getlibova navodi primer iz svog roditeljskog iskustva, kada je razmišljala da svom četvorogidišnjem sinu izbegne da kaže kako je njena prijateljica umrla od raka, nadajući se da neće ni primetiti da je više nema. Ipak, odlučila je da mu kaže i naravno, sačekalo ju je puno pitanja na koje je strpljivo odgovarala. Sigurna je da je postupila dobro jer mu je pokazala da ima poverenja u njega da će umeti da se izbori sa tim i na taj način učinila ga emotivno sigurnijom osobom. Da mu je prećutala, poslala bi mu sasvim drugu poruku – da ne veruje da je on sposoban da izađe na kraj sa lošim iskustvima. A upravo je to poruka koju današnji roditelji redovno šalju svojoj deci.