Naslovna / Kolumne / Ivana Đorđević / Kolumna
Jedvačekanje
Kolumna Jedvačekanje

Kolumna
Jedvačekanje

Sećate se kad smo bili mali, pa treba da dođe Deda Mraz, a ono od uzbuđenja čekamo čekamo, pa na kraju padnemo u krevet i ujutru nas dočekaju pokloni?

To jedvačekanje se vezuje uvek za nešto mnogo lepo, nešto od čega treperiš. S vremenom shvatimo da od Deda Mraza nema ništa, a to slatko iščekivanje prenelo se na polje ljubavi ili nekog velikog događaja koji treba da usledi.
Danas se ovaj termin vezuje uglavnom za seks. U ovom trenutku znam barem pet žena koje nešto dogovaraju, pregovaraju sa svojim muškarcima i da do, jelte, susreta dođe. Jer godine su pokazale da je najteže ispregovarati.

Jer kad si klinac, lako dogovoriš da se nađete ispred škole, pored klupe, na keju, to nekako ide, ali kada porasteš pa u dnevni raspored ispadne – da je najteže naći vreme ZA LJUBAV.
Zato kažem – pregovori. I ništa manje ovi pregovori nisu drugačiji od onih političkih, ja da vam kažem. Svako stavlja kao ulog ono što ima, što želi i što očekuje. Jedino što se diplomatija i strpljenje ovde gubi onog trenutka kada neko – NE MOŽE, pa se stekne utisak da NE ŽELI.

Iskusniji u ljubavi znaju da se ne može od ljubavi pobeći, koliko god da se ljudi ogrću plaštom nedodirljivosti. Jer svaki put kada sklopiš oči – ljubav legne do tebe. Dođe ti u snovima. Tačnije, možeš da bežiš, prolongiraš i odlažeš, ali džabe, jer će te sačekati kad se najmanje nadaš onaj dosadni Amor na ćošku i tako raspaliti onom strelom, da ima da se vrtiš tri dana.
Kad smo kod iščekivanja ljubavnih sastanaka, prolongiranje nije nimalo prijatna stvar i traži poveće razumevanje i toleranciju. Realno, ljudi su i ljubav navikli da imaju onda kada je jako požele, bez da mnogo čekaju.

Isto tako kad si mali, niko ti ne kaže da ćeš kad porasteš biti često neispavan i da ćeš svoje želje morati da realizuješ srazmerno koliko se budeš trudio. A često ni to neće pomagati. Nekada ćeš želeti snažno. Nekada uludo. A nekad iz potpuno neobjašnjivih pobuda, ali nećeš odustajati.

Ne znam da li ste primetili, ali najteže je zakazati bilo kakav sastanak. Naša današnja junakinja je prezaposlena i vrlo sposobna žena, ali pitanje koje sam čula posle prolongiranja jednog viđanja jeste:
– Da li je realno da ne može da nađe vremena? I kako ja mogu da se organizujem povrh svih obaveza uvek kad on može? Jel realno da ga čekam ovoliko i šta više radi onoliko u toj teretani?!
– Pa vežba…Za Olimpijadu! – rekoh tiho, i obe počesmo da se smejemo.
Nekako iskreno mislim, da smo dva sveta različita. Da muškarcima drugačije vreme teče, a da žene ne mogu baš mnogo da čekaju. Po sistemu – vino i žena ne smeju previše da čekaju, vino se greje, žena se hladi. Šta se onda desi? Osim što se ohladi, žena se i malčice naljuti. Ako je pusti da se dugo ljuti, tu neće biti ništa, ni od seksa, ni od ljubavi. Jasno ko dan.

Slušajući tako najrazličitija iskustva saznadoh i za onaj čuveni u slengu nazvan – Kasandrin sindrom. Sećate se one prve serije o devojci iz cirkusa. E, tu devojku su svi hteli da žene, odmah po viđenju, da budu sa njom i da je zaštite. Ali ona seks nije imala. Ma ni za lek! Ne čudi što je plakala kukavica, barem pola sata po epizodi. S druge strane, to i jeste za plakanje, kad bolje čovek razmisli.
I to je zapravo sindrom svih današnjih devojaka, svi ih žele, a niko ništa ne radi. I onda one nađu utehu u selfijima, krpicama, drugaricama. U tom paralelnom svetu bez muškaraca, gde im se barem nešto dešava. Ovako na cm planu, od silne diplomatije nikakve realizacije.

I kada neko hoće da uvredi ženu, često prokomentariše – nervozna je jer nije imala seks! Pazite, sto posto nije imala. Ali, ne zato što nije htela. Nego zato što nije imala s kim!

Tekst: Ivana Đorđević