Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna ANTITABLOIDNO
Ljudi
Kolumna ANTITABLOIDNO Ljudi

Kolumna ANTITABLOIDNO
Ljudi

Rado slušam onu Džiboniijevu “Dobi judi”. Verujem u ljude koji hoće da učine i da pomognu. Upravo sa takvima često idem na novinarske info ture. Lepa su putovanja a još lekovitiji razgovori sa ljudima koji oplemenjuju. Bude tu i lepe pesme, rok, zabavne, starogradske, one prave narodne pa i partizanske.

Uvek kažem mojim prijateljima da mi štede vreme koje bih možda proveo kod psihoterapeuta čisto da proverim da li sam normalan. Pokušavam da se klonim ljudi koji mrače, koji seju negativnu energiju. Stalno vide sve crno i negativno.

Čežnjivo gledam crno-bele fotografije mojih roditelja. Mislim da se, u ono njihovo vreme socijalizma, i stvaralo, radilo i sve stizalo. Da je bilo više druženja. I da se sve moglo dogovoriti čak i ako niste imali fiksni telefon ili ste imali “dvojnika”.
Znalo se kakav je miris rođendanskih sendviča. Znalo se koja se singlica sluša.
Nova tabloidna vremena donela su izopačeno ponašanje. Da čoveka ne možeš uhvatiti ni za reč, niti računati na ljudski obraz. Obrazac tranzicionog ponašanja, gde se ne zna ko će gde koga zeznuti, meni se jednostavno ne sviđa.
Volim ljude od reči i karaktera. Imam veliku sreću što radim na javnoj televiziji pa ne moram da jurim i da se družim sa onima koji su u trendu.
Imam veliku sreću da mogu da napravim veliki “kineski zid” oko ljudi koji ne mogu da pobede svoju sujetu i svoj ego.
Imam veliku prilegiju da bar na pragu pola veka svog života mogu da se družim sa ljudima koji će mi prijati. Iako su mi sećanja lepša iz socijalzma, prijateljstva su mi mnogo kvalitetnija – u kapitalizmu.

Naučila se škola života. Možda je po katkad skupo plaćena u kom kilogramu viška, u kojoj nepotrebnoj artimtiji više.
Ne želim da se raspravljam sa gluvima, niti da ispravljavam krive Drine. Moj antistres program je da se družim samo sa onima koji mi prijajaju i da sarađujem sa profesionalcima.
Ugurzuse, baksuze, namćore, cepidlake i večite kritizere obično ostavim na prvoj raskrsnici svoje svakodnevice. Hejtere se trudim da ne konstatujem.

Druženje sa normalnim ljudima predstavlja imperativ zdravlja i dobrog raspoloženja. One koji ne mogu da odgovore na lepu i kulturnu poruku, ne mogu da budu profesionalni, ne umeju da budu pristojni, stavljam u poseban folder.
Mentalna izolacija.
I sad znam, prolazi sajam turizma, dolaze info ture i ja ću se opet družiti se mojim dragim koleginicima i kolegama koje je život možda izranjavao ali još uvek imaju snage za radost, optimizam i kap veselja. Divno je to napisao Arsen Dedić, koji je jednom, za Terezu, napisao jednu lepu pesmu.
I o Terezi možemo suditi i ovako i onako, ali znate kako je na ovom sajtu i u ovoj kolumni, neću politiku u moju butigu…
A ta Arsenova pesma lepo kaže:
“Ljudi,
mogu da ih volim, da ih sudim,
ali znam svetlo u daljini,
to su LJUDI”.