Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna Antitabloidno
Neću biti taj lik
Kolumna Antitabloidno Neću biti taj lik

Kolumna Antitabloidno
Neću biti taj lik

Na nagovor svog sina, u emisiju kao gosta pozvao sam Milana Inića Yasserstaina. I tako upoznao za mene sasvim novi svet. Onaj u koji su zakoračili dvadesetogodišnjaci, svet njihovih komunikacija. Svet youtube-ra u kojem deca od 8 do 14 godina imaju svoje junake.

Tamo su neke njihove Hajdučke česme, njihov plenum u Sava centru. U kojem imaju njima znan stil komuniciranja.

Šta sada ja da im pričam? Kako sam rastao uz Branka Kockicu, Smogovce, Neven? Svako vreme ima svoje breme.

Mladi gospodan Inić me je naučio da na svet gledam antistresno i antidepresivno na njihov način. Praveći klipove koji imaju i po nekoliko miliona pregleda, ovi mladi ljudi nemaju vremena za depresiju.

Moraju da se prilagode tom njihovom svetu koji je savim drugačiji od onog koji su imali njihovi roditelji koji dok su rasli samo uz fiksni telefon i Titove kodekse ponašanja.

U ovom vremenu doživeli smo i doživljavamo tektonske promene u razvoju tehnologija. Uz našu balkansku patnju da nekako uspemo da preživimo i egzistencijalno opstanemo.

Da, shvatio sam da ipak postoje i mladi ljudi koji ne slušaju „cajke“, i autentični su rokeri. Postoji neki mladi svet koji ima neku svoju gestikulaciju, neki njima svojstven humor.

Ali, imaju ti mladi i jedno lepo vaspitanje, rekao bih i gospodsko ponašanje, kod njih još uvek postoji čarobna reč – Vi. Postoji i potreba da se u sadašnjem vremenu opstane bez kontaminacije politikom, ideologijama i treš estradom.

Ipak, ni ti mladi ljudi vas neće gledati sa predrasudama ako ste drugačiji i originalniji nego što su na to gledali oni iz vaše generacije.

Ne spadam u one koji svoj životni bilans svode tako što broje minuse na karticama i gledaju provučene čekove. A nisam ni jedan od onih koji se diče kvadratima, mestom u garaži i metrom crvenih knjiga koje su tu u šifonjeru samo demagogije radi.

Ja želim istinski antistres i istinsku pozitivnu energiju. Nju trenutno pronalazim komunicirajući sa decom novog milenijuma. Patetiku života koju nosim u sebi, nju imam od teškog života na Balkanu, a lečim hraneći se humorom  nekih novih generacija.

Smejem se jer ne želim da budem smarač na Facebooku, Instagramu, Twitteru. Ne želim da ikom poplavi vrat što sam umesto psihotereapije i popa odabrao da „gnjavim“ druge. Ne želim da kao Don Kihot bijem uzaludne bitke.

Sa mojom prosedom seksi bradom, moram da prihvatim mudrost koja kaže: poslušaj i glas mlađe generacije. Prestani sa patetisanjem o izgubljenim ratovima tvoje generacije, i pogledaj u budućnost.

Možda i ne razumem šta se sve dešava novo na kanalu Youtube. Ali znam da neko od toga može da zaradi više od prosečne srpske plate bez da ga neko zeza za „tepsiju ribe“.

Što sam stariji, to sve više shvatam koliko su značajni i sloboda i kreativnost, mnogo važniji od opšteg učmalog mediokritetskog tabloidnog krsta i večitog srpskog usuda „Da komšiji crkne krava“.

I ona što je bitno, ta deca koja su konačno okrenula novi list su i dalje deca svojih roditelja. Što znači da su neke naše pionirske generacije ipak napravile dobre mlade ljude koji progresom idu u svet, bez moljakanja da ih prime i Uniju.

Kompjuteri i društvene mreže stvaraju nove svetove slobode. Nama kao „matorcima“ taj svet može da se ne svidi i da bude čudan.

Ali, ko nas pita. Već danas imamo mlade generacije koje su stvorile neke svoje paralelne svetove, mnogo lepše od ovog našeg, zadružnog sveta.

Ako se bude pojavila nekada neka Aladinova čarobna lampa, ja planiram da je zamolim da me vrati u godine mladosti ali tako da mi ostane ovo iskustvo i ova pamet.

Amin.