Znam da bi mnogi od vas za mene rekli: Što je ovaj čovek uvek lepo raspoložen i nasmejan!
Ali, moram sada da vam priznam, kao što umem da priznam svom psihologu, svom psihiću i svom svešteniku – imam podosta blokiranih persona na svojim profilima na društvenim mrežama.
Jednostavno, nisam se prijavio u Zadrugu, ne statiram u kukurizima na Farmi i nemam nameru da komentarišem Parove. Elem, krećem se po lepim mestima gde se sluša neka stara fina muzika. I gde ljudi u obraćanju koriste čarobnu reč „Vi“.
Posebno sam oduševljen kad vidim nekoga ko je lepo vaspitan, svakoga takvog bih rado ugostio i u svojoj emisiji. Sa takvom osobom, napravio bih selfi na svakom mestu.
Međutim, jednostavno, nekulturu i primitivizam ne podnosim. Neko je nekoga slagao da agresivniji, u životu, mogu bolje da prođu.
Ja jesam grlat, jer mi je poreklo iz Dragačeva, ali sam ipak u suštini više pitomi Lala, Titov pionir i neko ko je rastao okružen tradicijom manira Marije Terezije i Austrougarske.
I ne podnosim smarače, energetske vampire, ljude koji bi odmah da vas zajašu i da mentalno vas maltretiraju, jer im je takav manir i takva volja. Zato i kažem da u bar u danima praznika moramo da se vratimo kućnom vaspitanju koje je osnovno merilo kakav je svako od nas.
Pristojni moraju da budu i kolumnisti, političari, estradne ličnosti, voditelji, novinari. To što se u našim medijima sve više promoviše primitivizam najgore vrste, to ne znači da su nam sva deca takva. Sreo sam toliko omladinki i omladinaca rođenih daleke 1996-te, baš te godine kada se rodila i moja emisija.
Koja se, samo marketinškog trika radi, zove „Tabloid“, intrigantno ime koje se lako pamti. Uz to, ta reč – tabloid kod mene ima značenje: biti drugačiji, kreativan, inovativan, videti stvari na neki svoj a pravi način.
Toliko sam tokom ove nedelje sreo dobrih i vaspitanih ljudi, od onih u diskoteci „Dendi“ do onih u novosadskim domovima zdravlja.
Toliko sam video pristojnog sveta da mi je puno srce. Onih deset posto ekstremista koji su mi skakali po živcima sam jednostavno blokirao i za njih stavio „Berlinski zid“ oko mog srca i duše.
Radeći emisiju ove nedelje, toliko sam se produhovio slušajući pesme Vojkana Borisavljevića. Ali i ostao jako tužan pred saznanjem da više nikada neću moći da ugostim takve divne profesionalce kao što su bili Kamenko Katić i Mirko Alvirović.
Želim da budem okružen samo dobrim i kvalitetnim ljudima, jer došlo je vreme da legende odlaze brzinom svetlosti a dau isto vreme neki bezobrazni svet se dere po mrežama, medijima, urla i na sve to – peva FALŠ.
Takav ton ne želim ni za ovaj praznik niti želim da mi kvari moj prvomajski uranak. Druženje sa pozitivnim ljudima a da to ne preraste u neku patetiku i dosadu – to je moj životni moto. „Krivo sedi a pravo besedi“, što bi rekla jedna moja inače pravdoljubiva drugarica čiji lik i delo obožavam.
Želim i vama da dane praznika provedete mirno, u krugu svoje porodice ili na nekom lepom putovanju, ako ste te sreće. I upamtite: i za takve međuljudske odnose ste sami za sve odgovorni.
Moj izbor je da se družim i sarađujem sa ljudima koji mi prijaju. Taj luksuz sebi sa ovoliko godina života i iskustva mogu da priuštim.
A to je najlepši mogući osećaj. Biti slobodan i u glavi i u mislima je preduslov za svaku sreću.
A za sreću tako malo treba. I što bi rekli mudri ljudi na ovom našem sajtu, molimo samo da bude – antistresno.