Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna Antitabloidno
Bećar paprikaš
Kolumna Antitabloidno Bećar paprikaš

Kolumna Antitabloidno
Bećar paprikaš

Znam da sam vas ove nedelje zaintrigirao postom o tome kako sam uspeo da smršam čak 18 kilograma, u periodu od 3. februara do jula, a da nisam bio na ikakvoj rigoroznoj dijeti, niti sam išao u teretane i fitnes centre.

Jednostavno, to se zove snaga volje i uma. Uz pomoć ukusnih posnih prolećnih čorbi bogatih povrćem, uz puno bećar-paprikaša, nešto lubenica i dosta jabuka, uspeo sam da postigem ovaj baš lep rezultat.

A činjenica je da se na meni jako dobro vidi i minus i plus na vagi. Moje objave o gubljenju viška kilograma imaju mnogo lajkova na društvenim mrežama, a siguran sam da mnoge moje prijatelje muči ista muka.

Desilo se da su ove godine kilogrami lako išli dole. Nisam se mučio kao prilikom one moje prve rigorozne dijete. Naravno da se posle prvih rezultata morao pojaviti jo-jo efekat. Ali, svako od nas ima neki svoj, individualni put do željene težine. Čarobne tablete mislim da ne postoje.

Međutim, ono što se za mene pokazalo značajnim je da mršavljenje ne može biti sasvim uspešno bez dobre “grupne terapije” – to mu dođe kao i u procesu odvikavanja od raznih poroka. O problemu sa viškom kilograma se mora razgovarati. Recepti se moraju razmenjivati i mora da postoji mentalna hiperaktivnost da bi se problem rešio.

Na sve to, ja sam ovog leta nešto tužan…Toliko loših vesti! Od onih iz Grčke koju su snašle prvo poplave, pa obilne kiše, pa piromani i nenormalni požari.

Prvo poplave, kiše, pa piromani, požari. Šta kismet (sudbina) uradi tako prelepoj zemlji, onoj sa najviše božanstvenih plaža na svetu.

Tu su i pomračenja. Onaj mesec u Raku sam baš jako osetio

Sve češće imam osećaj kao da ćemo svi, kolektivno, da pošandrcamo. Kažu da muškarci ne plaču, ali ja sam nekako u sebi isplakao reke suza. Najviše zbog brojnih mnogih mladih ljudi koji su u poslednjih godinu dana otišli iz naših života.

Po prirodi sam optimista, ali me ovog jula uhvatila neka tuga i što leto nije kao što leto treba da bude, već je svaki dan kao onaj najgori jesenji. Pošto sam gledao slike mojih prijatelja sa raznih obala, čini mi je da je najbolja odluka da se na more ni ne ide jer je svuda sumorno.

Moguće da sam iz zbog toga, na “histeričnoj osnovi”, onako muški ispakao litre, ma hektolitare suza. Pa je, gle, vaga pokazala da – mršavim.

Da ne ispadne samo da čovek može da se goji psihosomatski i jede zbog proždrljivosti. Čovek može da počne da mršavi i zbog jeda.

A kada shvatite da vam stomak, zbog zdrave ishrane i sremačkih lubenica radi kao “švajcarski sat”…da ste malo umorni, depresivni ali vam je ipak dobro…i ako želite da se borite za svoje zdravlje – onda vam je moja poruka da ponovo zavolite sebe.

Neko jede kavijar, neko ostrige, a ja sam svoju sreću našao u bećar-paprikašu i satarašu. Pamtiću ovo varljivo leto po tome što je ovo bio najhladniji juli u mom životu.

Sad odoh da pustim na muzičkom uređaju pesmu “Kad zaboraviš juli”, jer je ovaj bio takav da bih ga najradije samo zaboravio. Kažu u narodu da je od “Svetog Ilije sunce sve milije”. Mislim da ipak možda ima nade da barem krajem avgusta osetimo i malo sunca.

To sam naučio od moje urednice, Željke Zebić, da se jednostavno obratim se suncu i kažem mu: Sunce, nemoj to da mi radiš, vrati se iza ovih kišnih oblaka. Nekoliko puta je njoj i meni ta mantra uspela, pa ću tako od prvog avgusta krenuti da se molim suncu da nas još barem malo zagreje.

Smršali smo, isplakali smo dosta suza. Vreme je da u kupaćem pokažemo i novu, bolju liniju.

Foto: privatna arhiva