Naslovna / Kolumne / Vesela domaćica
Zašto nam je teško da prihvatimo promene?
Vesela domaćica Zašto nam je teško da prihvatimo promene?

Vesela domaćica
Zašto nam je teško da prihvatimo promene?

veselaDobar dan 🙂
Da vam šapnem…

Sasvim polako i neprimetno, tiho iza krova komšijske kuće, kroz osušene grane starog bora izronio je divan mlad mesec. U tom istom trenutku, znam iako ne vidim, na sasvim drugom kraju sveta, sigruno negde iznad nekog prkosnog brda, izranja sunce. Prećutnim besprekornim dogovorom tačno u čas menjaju svoje uloge. I menja se sve. Dan smenjuje noć, ponedeljak smenjuje utorak, leto jesen. Zeleno lišće će požuteti i otpasti, pupoljci će se pretvoriti u cvet pa u plod koji ćemo sočno zagristi. Nepisanim pravilom rukovođenim palicom majke prirode svedočimo svakodnevnim promenama i onim koje nam se sviđaju, pa i onim koje nešto manje ali ih kao dobri đaci prihvatamo. Prilagođavamo se i prepuštamo se kao talas u moru.

E, zašto onda kada znamo da je “promena jedina konstanta” teško prihvatamo i teško se odlučujemo na promene koje se lično tiču nas ili promene samih sebe. U životu svakog od nas postoji sigurno dosta stvari koje bismo želeli da promenimo. Smetaju nam, žuljaju nas, opominju onom težinom u grudima ili onim dobro znanim vrtlogom u želucu. Dobijamo znakove, pa čak i uputstva kako, šta ili zbog čega, a mi ne reagujemo. Ćutimo. Pravimo se da ne čujemo i ne vidimo. Skrivamo se u izgovorima, naoružanim opravdanjima vešto bežeći od priznanja da nismo spremni ili čak da nemamo dovoljno hrabrosti da napravimo iskorak. Ne usuđujemo se da krenemo plašeći se neizvesnosti, iako nam svaki damar u nama govori da je vreme i da se ovako ne može više. Zbog straha od promena vešto veslamo u krug po sopstvenim zonama konfora, tražeći krivce u drugima. Krijemo se iza odluka drugih, nemajući snage da  preuzmemo odgovornost za sopstveno danas i svoju odluku, jer lakše je okriviti nekog nego priznati svoju nemoć. Zbog nedostatka hrabrosti ostajemo na nezadovoljavajućim poslovima. Trpimo i grcamo u lošim odnosima zarad prividnog mira jer taj teren nam je poznat, pa iako smo rezerva na klupi nema veze, utakmica će se već  nekako  završiti. I razumem.  Zaista razumem i priznajem da nije lako. Ali verujte, nije ni teško. Nije teško uzeti loptu u ruke i smelo izaći na teren i zaigrati svoju najbolju utakmicu samo ako dovoljno želimo. Sasvim je dovoljno doneti odluku da se nešto, ako ne valja, mora promeniti. Neće se promeniti  drugi, ni okolnosti se neće promeniti ako se mi ne promenimo i tiho našem svemogućem univerzumu šapnemo da smo spremni. Tada će on kao najbolji drug razumeti našu želju i šapat i podržati nas. Otvoriće nam vrata i osvetliti put samo ako hoćemo. Ja sam htela, a da li želite vi?

Osmelila sam se i krenula u promenu. Dala sam JA sebi prvo pravo. Nekako je to sopstveno davanje prava možda i bilo najteže. Teže od “prava” koje su mi kasnije davali moji najbliži pa zatim i drugi. Dugo sam mislila da ću ih nekako zapostaviti ako se ja počnem baviti sobom. Sputavale su me moje životne uloge a i mislila sam da su mi godine granice. Jednostavno sam se plašila da otvorim svoje sopstvene unutrašnje prozore da uđe novi dah koji je već dugo kuckao ispred njih. Moja deca, kao imoj suprug imali su svoje hobije, svoje vreme a nekako ja o tome nisam razmišljala. Zatrpana dnevnim obavezama zaboravila sam na sopstvene želje, talente i hobije koje sam još kao dete veoma volela. Hvala Bogu što ONI nisu zaboravili na mene. Zvali su me, a ja sam ih konačno čula i čini mi se baš u pravo vreme! Malo po malo, uz poneka objašnjenja, moje lične željice i lični prohtevi, zauzeli su ravnopravno mesto među hobijima mojih ukućana. Vremenom sam i ja shvatila da poneka neispeglana majca i neskuvan ručak nije tragedija već čak i šansa da moja dečica pokažu svoju kuhinjsku kreativnost. U početku naravno bilo je gunđanja jer ni oni nisu navikli da mama nešto radi drugo, ide na seminar ili radionicu a da to ne spada u okvire porodičnog posla. Bilo im je čudno ali ja odustajala nisam. Sećate se – dala sam sebi odgovorno pravo. Shvatila sam da moja promena ne ugrožava nikog a da ja zadovoljna i ispunjena mogu samo tako biti i najbolja u igranju svojih uloga. I jednostavno na taj način dajem im i primer da slede i prate sebe. Kako ste vi? Šta radite? Prolazite li kroz promene i da li ih prihvatate? Pišite na www.facebook.com/veseladomacica1111, ja sam tamo i čekam vas dok usput krčkam

PILEĆA PRSA SA KAJMAKOM

Potrebno je: 2 pileća bela mesa bez kostiju, 4 kašike kajmaka, 2 jajeta, brašno, prezle, so i ulje.

Piletinu iseći na tanje šnicle, premazati ih tankim slojem kajmaka i uviti u rolne i pričvrstiti čačkalicom. Rolnice uvaljati u bračno, jaja i prezle i staviti ih u podmazan vatrostalni sud. Preliti ih sa preostalim kajmakom sa malo ulja poklopiti i peći u rerni na 200 stepeni oko jedan sat. Umesto u rerni možete rolnice i pržiti na vrelom ulju. Ja uz njih služim pire krompir. Prijatno!