Najveće probleme u odnosima pravi pogrešna komunikacija. Odnosno nerazumevanje onoga što govorimo mi, ili neko drugi. Ili tačnije – pogrešno tumačenje i analiza nečijih reči.
Zašto? Skloni smo da sve što čujemo posmatramo iz našeg ugla, pod teretom naših ličnih uverenja, iskustava, obojeno našim emocijama i stavovima. I tada tuđu priču pretvaramo u našu, koja joj može biti dijametralno suprotna.
Umesto da toj osobi, ako nam se ne sviđa ili nam nije jasno ono što je rečeno, postavimo pitanje: zašto, mi sami nalazimo odgovor. Što smo emotivniji prema rečenom ili nam je tema bliža, to smo skloniji da objašnjavamo sadržaj na svoj način.
Svi znamo za ono čuveno: Ne dao ti Bog što ti majka misli. Jer majke se u svakom trenutku plaše za svoju decu. A deca se, recimo, često roditeljima ne odazivaju kada ih zovu na mobilni telefon. Koliko je onih koji će pomisliti da je samo reč o tome da od glasne muzike ne čuje telefon, ili je usred razgovora koji neće da prekine nama – smaračima?
Druga česta situacija je kada uz pomoć drugih tumačimo reči našeg emotivnog partnera. Pa ta bliska osoba dodatno oboji iz svog ugla izgovoreno, pa to više nema ni jednu dodirnu tačku sa onim kako zaista jeste.
„Večeras neću doći tamo“, rekla je ona. Jedna prijateljica je protumačila da neće da dođe, druga da ne može. Kako su čule to „neću“ ili „ne mogu“? Nikako. Rekla je da neće doći, bez objašnjavanja zašto.
„On je seo u auto i dodao gas, vozio je brzo i bez osmeha na licu“. Ostavila ga je, kakav je to divljak, šef ga je iznervirao, može mu se, bahat je, žurio je, nešto ga je bolelo…sve to i više od toga smo skloni da „čujemo“. A šta piše stvarno? Da je seo u auto, ne znamo ni čiji je, da je vozio brzo ali ne znamo kuda, možda putem na kojem je dozvoljeno brzo voziti, i da nije imao osmeh na licu, ali to ne znači i da je bio neraspoložen, da je bio besan.