Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna ANTITABLOIDNO
Sliku svoju ljubim
Kolumna ANTITABLOIDNO Sliku svoju ljubim

Kolumna ANTITABLOIDNO
Sliku svoju ljubim

Gledajući svoj telefon shvatih da imam preko tri hiljade fotograija koje nisam arhivirao ni na hard-diskove, niti na fleš memorije…

A često volim i da kažem: “Hajde da se slikamo, pa da „gore“ mreže“.
Ali primećujem da najviše lajkova imaju stare, raritetne fotografije. I da smo svi postali kao industrija brze hrane: štancujemo fotografije, gledamo u mobilne telefone da bismo videli „kako je ispalo“, pa se postepeno gubi smisao fotografije, a to je da sačuva uspomenu.

Fotografija je danas postala stvar informisanja. Da se „tagujemo“ gde smo i kako smo. Da podelimo radost ili tugu.
Kada ste poslednji put napravili neku sliku zato da bi vam „ostala za uspomenu“?
Shvatam i modu pravljenja selfija. To je za mene jedna vrsta društveno prihvatljive narcisoidnosti. Kada nam je već istorija kao stroga učiteljica sa cvikerima, država kao maćeha, društvo puno nepristojnog sveta koji vam se obraća na ulici i večito od vas nešto traži, ako vam fiksni zvoni u nepristojno vreme i neko želi da vam „uvali“ neki revolucionarni proizvod, šta nam preostaje?

Ostajala nam je samo fotografija sa društvene mreže kao spasenje u opštem otuđenju. Ona ostaje kao privid da sreća postoji, i da nije rezervisana samo za džet-set ili zvezde tabloida.
Često na društvene mreže stavim i neku glupost da vidim koliko ljudi će je lajkovati, i zaista, po automatizmu, skupim, po postu, tridesetak „sviđanja“. Reče mi prijatelj da je za par evrića kupio „automatski lajkator“ da bi dobio što više lajkova na onome što kači na društvenu mrežu. Drugi prijatelji ima teoriju o tome kako se na mreže stavljaju slike. Kaže da je dozvoljeno staviti do tri slike na Facebook ili do dve na Instagram da bi se dobila statistika koja nam odgovara.

Društvene mreže su promenile i naš, medijski posao. Važnija je fotografija na kojoj se vidi ko ti je bio gost u emisiji, nego sam program koji se tako gleda u trku, skačući sa jednog na drugi TV kanal. Vremena su se promenila.
Zato ja često odem kod moje majke i sa nostalgijom gledam svoje stare fotografije. Među njima onih snimljenih u jednoj godini ima onoliko koliko ih danas samo ja „izbacujem“ dnevno. I te slike su mi, nekako, draže…
Neko će reći da sam ja „okoreli dinosaurus“ i talac prošlosti. I da bi trebalo da kucam kolumne na pisaćoj mašini. Ali, pisaće mašine jednostavno više nigde nema.
Kao što nema ni starinskih foto-aparata. Kao što više nema ni onakvih albuma za slike. Vremena se tektonski menjaju. Svi se jako brzo prilagođavamo.

I tako ja shvatim da nemam više gde da arhiviram tolike nagomilane fotografije. Doduše, kažu mi prijatelji, oni pravi, da su slike super i da govore puno o mojoj dinamici i energiji. Ali stalno pokušavam da kažem da život nije lajk ili objava na mrežama.
Zato mi je i žao kada vidim da se pojedini ljudi sastaju, rastaju,opraštaju od života – na društvenim mrežama. Ali da na njima bilo kakva „sudbinska objava“ ne može imati istorijski značaj. Jer pravi život stanuje negde drugde.
Sve je to samo lepa šarena laža i ponekad PR, marketing i fotomontaža. I aposlutno ne znam šta nam nova vremena donose u miraz. Tehnologije se menjaju, a mi se od smrti druga Tita samo trudimo da preživimo. Svakodnevno se pojavljuju neka nova čudesa.

A mi još uvek živimo u „stiskavcu“ koji su nam nametnuli MMF, Milka Planinc i Branko Mikulić.
Sve se razvija i napreduje svake sekunde, a mi istorijski tapkamo u mestu već dugo, dugo.
Tu, na žalost, nikakav lajk i selfi ne mogu pomoći. Oni samo mogu biti uteha u teškim vremenima. Što bi rekli moji drugari iz grupe „Neki to vole vruće“: „Teška vremena, prijatelju moj, đavo ih odnio…“