Naslovna / Otvoreni um / Bez granica / Zašto ljudi (ne) vole konkretne odgovore
Primeri iz života
Zašto ljudi (ne) vole konkretne odgovore Primeri iz života

Zašto ljudi (ne) vole konkretne odgovore
Primeri iz života

Nije sve belo ili crno. Između dve krajnosti uvek postoji niz kombinacija i mogućnosti. Predivan je kolorit emocija, posmatranja i poimanja sveta, naše stvarnosti.

Ali, kada je reč o procesu donošenja odluka i formiranju mišljenja, nije moguće izabrati „niz boja“, potrebno je doneti konkretnu odluku – belo ili crno? Da ili ne? Levo ili desno?

Zašto?

U životu se često nalazimo na raskrsnicama. Zamislimo da je jedan put „da“ a drugi „ne“. Ne možemo ići malo jednim, malo drugim, jer bismo morali uvek da se vratimo na početak i nigde ne bismo stigli.

Nije zgodno da krenemo jednim i razmišljamo šta bi bilo kad bi bilo da smo krenuli drugim. Takođe, uvek se kao najmanje prikladnom smatra stajanje u mestu, u neprekidnoj neodlučnosti i vaganju mogućnosti.

Evo primera: niste zadovoljni na poslu. Imate dve mogućnosti: da ostanete i nađete neki dovoljno jak razlog koji će vas motivisati, ili da promenite posao i radite nešto što čini da se bolje osećate. Većina, međutim, ostaje na starom radnom mestu, nezadovoljna je, gunđa, zamera svima a sebi posebno, greši, teško radi, pravi sebi zdravstvene i fizičke probleme.

Još jedan primer, deo naše svakodnevice: partner fizički i mentalno maltretira ženu. Neke odluče da odu, pa se nasilniku vraćaju, druge opet trpe i stradaju. Dve su mogućnosti: da ostanu i maltretiranje prestane, ili da odu. Prva na žalost nije realna.

Teško je svima nama da donesemo odluku ili – ili, a oni koji to urade i verbalno je ili postupkom izraze nisu omiljeni iz tri razloga: nisu shvaćeni, izazivaju blagu zavist i/ili svojom odlukom ugrožavaju tu neku drugu osobu.

SL 1

Kada bilo ko od nas donese konkretnu i jasnu odluku, ona naravno ne može svima da odgovara. I ne treba.

Šta je dobro uraditi?

Uvek dati konkretan odgovor. Ali, uz kraće objašnjenje. Iza svakoga „ne“ poželjno je da stoji iskrenih par rečenica, ali vrlo jasnih, bez reči kao što su „možda“, „ponekad“, „razmisliću“, „videćemo“ i slično. One nas vraćaju na početak, i druga strana može da vrši pritisak na vas da donesete odmah drugačiju odluku, što opet stvara nerazumevanje pa i sukob, i niz loših emocija, kod obe strane.