Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna Antitabloidno
Kofer LJUBAVI
Kolumna Antitabloidno Kofer LJUBAVI

Kolumna Antitabloidno
Kofer LJUBAVI

Ima jedan fenomen u doba tabloida, prostakluka i neverovatnog primitivizma. U doba opšteg šizenja i primitivizma – postoji jedan fenomen da pevači koji pevaju srcem, pune bez ikakve velike pompe i reklame sve koncertne dvorane. Kaliopi, Frajle, Marija Šerifović, Nina Badrić, Petar Grašo, Vlatko Stafanovski, Bisera Veletanlić, Gabi Novak, Vasil Hadžmanov i Matija Dedić… Još uvek me drži fascinantna emocija sa koncerta Kaliopi Bukle u Srpskom narodnom pozorištu i poklon koji je dobila od mladog gospodina Branka Ljubojevića – njen portret. Kaliopi – žena koja ne poznaje reč „sujeta“.

Ona je neko ko poštuje druge koleginice i kolege, i svima skida kapu. Dok se većina estrade ogovara,  ona druge poštuje i deli komplimente. Tako retka pojava… „O bato, mogla sam voleti… Ja uvek nosim kofer ljubavi… u njemu njanjaju sad svi koji su me voleli“.

Ili što bi refrenski svi zapevali u pesmi Petra Graše: ’’Triba nam, triba nam samo malo da se volit znamo’’. Rečnik ljubavi umesto govora mržnje. Pesma umesto pomena. Čini mi se da, sa jedne strane,  mediji nikada nisu više bili skloni komercijalnoj kataklizmi, a sa druge je publika odgovorila potragom za čistim emocijama. I niko me ne može ubediti da polusvet zaslužuje sve naslovne strane ovog sveta.

U ovoj nedelji je loših vesti bilo toliko da se nije mogao naći koj red više za Miru Vasiljević koja je bila pedagog i učiteljica najboljih pevačica naše narodne muzike. I mogu u surovom kapitalizmu da mediji teraju po svome, ali  tiha većina publike se opredelila za suzu, emociju, dobar refren. Neko će reći da smo kao u loncu u kome se kuva čorbast pasulj. Ali, ako ne pustiš neki ventil, ako ne pustiš neku suzu,  ima da se rikne, može da se pukne. Ne mora u teškim vremenima baš sve da ode u prostakluk i bahanalije. Potrebno je nešto srca i pomalo duše. Možda bi me dobro opisala Marina Tucaković kao „emotivnu ludu“, ali ja se radujem uspesima dobrih ljudi. Radujem se kad me neko obraduje vešću da je dobar čovek. I obraduje me kad na koncertima pop muzike vidim toliko emotivnih ljudi.

Nije sve baš otišlo k vragu.

Sećam se i druženja sa mojim koleginicama i kolegama jedne „proste vojvođanske zime na salašu prijatelja mog“. Svima je bilo važno da se družimo, pevamo i da podelimo „kap veselja“, kao u pesmi Lole Novaković, Doris Dragović i Ekstra Nene… „Godine su prolazile, mladost moja s njima ode…“ Iako izgleda blesavo, ima nas još uvek emotivnih i normalnih.

Možda ne treba da priznam da mogu i da zaplačem. Ali, ja redovno zaplačem na koncertima zabavne muzike. Isplakao sam okeane suza… I da znate – pomaže. Redovno idem na sve koncerte zabavne i pop muzike i primetih da kvalitet počinje da pobeđuje surovu komercijalu. Na toj strani je tiha većina publike. Odakle ti ljudi znaju reči pesama, odakle te emocije – đavo će ga znati. Ono što ja znam – sve dok ima toliko emotivnih ljudi, ima šanse da okrenemo našu energiju ka antistresu.

I svi me pitaju kako se čuva mladost. Šifra je jednostavna – što više pevati i još više plakati! Nema bolje kreme za lice, niti boljeg eliksira za mladost.