Naslovna / Kolumne / Vesela domaćica
Dani kad se pakuju koferi prošlosti
Vesela domaćica Dani kad se pakuju koferi prošlosti

Vesela domaćica
Dani kad se pakuju koferi prošlosti

veselaDobar dan drage vesele/i moje 🙂
Da vam šapnem i da se upoznamo

Ja sam Vesela domaćica.

Koračajući kroz život prošla sam razne faze. Nekoliko godina posle porođaja, kad bih na ulici srela trudnicu, iznenada bih zastala i ispustila uzdah. To je bio onaj uzdah brige, neizvesnosti, nadanja, ponosa, sreće, ljubavi i odgovornosti. Poprilično me je sve to držalo – negde do vremena kad su moja deca krenula u školu. Nekako sa prvim njihovim domaćim zadacima, prošla je ta faza. I baš kad sam mislila da više te slučajne susrete neću primećivati, nekako je iskrslo nešto drugo. Počela sam uzdisati kada vidim starije ljude. Bilo mi ih je nekako žao. Svi su me podsećali na mog tatu, starijeg gospodina, koga kamen vremena i godina spotiče a sjaj u oku ne izdaje. Trajala je ta faza i par godina posle tatine smrti. Nekako sam se oporavila. Shvatila životni točak i da voljeni ne umiru.
Život je išao svojim ritmom. Živelo se. Radilo se. Kuvalo se. Deca su rasla. Na izgled, sve je bilo normalno. Tako živeći normalno napunila sam četrdeset godina.

Tad me je kao grom iz vedra neba pogodila „moja“ faza. Faza neke usamljenosti, potisnutog nezadovoljstva i nadošlih pitanja koja nisu imala odgovor. U toj fazi posmatrala sam i često slušala žene. Divne žene. Žene koje u jednom trenutku ostanu same (ne bukvalno), već onako usput, jer suprug gleda utakmicu pa mu dolazi drug iz daleka i mora na pivo. Kako da ga odbije? Ćerka posle škole „mora“ kod drugarice, a sin ili druga deca, zavisno od toga koliko ih imate (Bogu hvala), imaju neodložne obaveze. Sve je to odlično… čak ekstra… ali gde smo MI žene??? Mislila sam, mislila i smislila.

Shvatila sam da postoje dani kada je potrebno spakovati kofere prošlosti. Odložiti stare krpice, baciti prerasle cipelice koje su vas vodile nikuda i vrtele u krug. Postoje dani kada vam odraz u ogledalu kaže: stani, dosta je više, kreni dalje… možeš ti to… preseci, probaj, vredi… Postoje dani kada shvatiš da iako imaš četrdeset, pedeset ili šezdeset godina ne znači da si izgubila pravo na sebe i svoje snove… To što si majka, supruga, ćerka, snajka, tetka, ujna i strina, pa i dobra radnica, predusretljiva komšinica, uviđajna sugrađanka, voljena i željena ljubavnica, ne znači ništa. Ne „tebi“, ne tvojoj duši ako nemaš one iskre u sebi. Mislim na onu iskru koja ostane kad obaviš sve i svi negde odu, a ti ostaneš sama.
Na vama je dragi moji kada ćete izabrati vaš dan.
DANAS JE MOJ…. Obuvam najlepše čizmice i svesno i odgovorno kreiram svoj put!!!
Želim da ostvarim svoje snove!
Tu sam i da vam šapnem da možete i Vi!
Pa mi smo sve VESELE DOMAĆICE.
Hej, ja se sa vama zapričala a ručak nisam ni počela. Da li ste vi?
Ako niste podeliću sa vama moj današnji recept.

GRAŠAK
Obezbediti grašak (ubrati, kupiti ili već kako se snađete).
Izdinstati luk i šargarepu i obavezno u to ubaciti tri kašike neostvarenih snova (da isplivaju), dve kašike nadanja (da malo brže sve to porumeni) i jednu kašiku želja (da sve ispadne kako treba).
Kad se sve to dobro izdinstalo, dodati grašak i naliti vodom da ogrezne. Posoliti po ukusu.
Na kraju napraviti zapršku sa 200 ml čiste bezuslovne ljubavi (na prvom mestu za sebe).
Probajte, veoma je ukusno 🙂 . Prijatno!!!