Naslovna / Kolumne / Ivana Đorđević / Te dve tako teške reči
TRENUTAK ISTINE
Te dve tako teške reči TRENUTAK ISTINE

Te dve tako teške reči
TRENUTAK ISTINE

Ima nekih reči koje se izgovaraju bojažljivo i retko. Kao da se ne valja. Kao da ako ih kažete, ima da se desi nešto strašno. Konkretno „volim te“ se toliko retko upotrebljava, valjda da se ne zapati. Jer ima ljudi koji od „volim te“ beže ko đavo od krsta! A ne mora da bude tako… Ne boli. Uglavnom

Suprotno od ljubavi nije mržnja. Nego strah. I zato se valjda neki od nas plaše da izgovore te dve tako teške reči.
Jedno „volim te“, čekala sam bogami, dobrih godinu i po dana. I u jednom trenutku sam pomislila: „Neka ide kako ide i ne mora da voli ako neće, ma ne mora da izgovori nikad“. Ako je to toliko strašno priznanje. Zato ga valjda i pamtim. Otišla sam službeno u inostranstvo i kada je izgledalo da se neću vratiti, odjednom je moja ljubav postala jako željena i egzotična. Klasika. Samo što sam tada radila na drugačije porive, pa mi je to bilo u rangu dobitka na lutriji.
Nisam od onih koji cvile, što kaže Čorba, ako može može, ako ne može, uzmeš violinu i na drugi vašar! Jer, ljubav realno i ne mora da se kaže. Ali je lepo čuti. Ko zna i razume se, zna da se vidi kada te neko voli i kada ti nekog voliš. Dovoljan je samo jedan pogled ispod obrva. Tu uglavnom piše. Sve i detaljno.

Drugo „volim te“, stiglo je ničim izazvano. Došla sam razmontirana kada sam videla da čovek stvarno misli ozbiljno. Sećam se, kad me kuma pitala „Šta je hteo?“ Uspela sam samo da slegnem ramenima i tiho kažem: „Da mi kaže da me voli“. Ne, nikad nije bilo ništa, ako to mislite, nema predistorije. Ali, eto čovek mi reče da me mnogo voli i ja to tako s nekom radošću prihvatih. Čim se još ovako živo sećam. Tako iskreno „volim te“, a ljubav bez ijednog dodira.

Treće „volim te“ koje pamtim je došlo posle nekoliko čašica. Doduše, to je bilo izazvano , jer sam morala da pitam. Da pitam ili da crknem! Onako tiho, šapatom, između dva poljupca… Zanimalo me je da li ja tu reli vožnju jedina vozim s entuzijazmom ili imam i nekog suvozača. A bilo je baš ko reli vožnja. Puno krivina i bez imalo opuštanja. To „volim te“ pamtim kao nešto jako dragoceno jer sam ga čula tad i nikad više. Taj se auto tako jako zakucao, da smo oboje dugo posle goreli onako zapaljeni…
Da se razumemo, mogu ja i bez tog trenutka istine, jer osetim kada me neko voli. Samo što ne mislim da je slabost ako se kaže naglas. To sa tim „volim te“, realno jeste lutrija, ali jedina u kojoj svi dobijaju. Jer, uvek se isplati kad umeš da voliš.
Pročitajte još: https://antistresvodic.rs/fenomen-udati-muskarci-svaka-kuca-na-svom-pragu-najjaca/

Piše: Ivana Đorđević