Naslovna / Otvoreni um / Bez granica / Krešimir Mišak
Pratim i idem kako me voda nosi
Krešimir Mišak Pratim i idem kako me voda nosi

Krešimir Mišak
Pratim i idem kako me voda nosi

Krešimir Mišak je autentični novinar, voditelj, rok muzičar i pisac naučne fantastike. Poznat je kao voditelj emisije “Na rubu znanosti” koja se emituje na HRT-u od septembra 2002. Emisija je postala vrlo popularna zbog polemisanja neobjašnjivih, paranormalnih fenomena i misterija.

Krešimir Mišak je napisao i desetak kratkih SF priča, a zatim i zbirku SF-priča “Zvjezdani rifovi”, pa nakon toga knjigu “Telepatija i telekineza”, “Svjetla na nebu – hronologija istraživanja NLO-a”, “Sve piše u novinama (…a ponešto i ne)”, “Sretan Vam kraj svijeta… kakvog ste poznavali”, “Putovati kroz vrijeme – zašto ne”, a najnovija se zove “Dečki, odjebite u skokovima”. Ima i svoj bend pod nazivom “Hakuna Matata”, gde je gitarista i pevač.
Iako ovo nije njegov prvi dolazak u Beograd, za njegovo predavanje SVETLA NA NEBU u Domu omladine, vlada veliko interesovanje.

Kako bi se Krešimir Mišak danas predstavio Beogradu?
– Mada se, kad se gleda unatrag, čini (ili vidi) da me novinarstvo uvek pratilo, moja izvorna želja je bila biti profesionalni rock-glazbenik, pogotovo s obzirom na činjenicu da sam od šesnaeste godine svirao u sastavu koji će negdje krajem devedesetih postati poznat kao “Fantomi”, pa sam tako rano okusio mladenačku rock-slavu. Bar u nekom obliku. Što se tiče novina, od humorističnog osnovnoškolkog lista Krakabl preko saradnje u Obrazovnom programu Hrvatskog radija tokom srednje škole, u emisiji o ekologiji, do nekih tekstova o stripovima u studentskom časopisu Puls na Fakultetu političkih nauka, gde sam studirao novinarstvo, periodično je to stalno iskakalo, ali čak sam i taj faks upisao s idejom da imam dovoljno vremena za svirku. Ali “kozmička tajnica” imala je drugačije planove, pa sam tako počeo raditi emisiju Na rubu znanosti. U međuvremenu sam, paralelno, počeo pisati za gomile raznih popularno-znanstvenih ili omladinskih časopisa, pa me i to počelo zaokupljati, jer sam shvatio da najviše volim pisati. Ostalo je, kakva –takva, povijest…

Voditelj si popularne emisije „Na rubu znanosti“ kroz koju obrađuješ najrazličitije fenomene. Koja ti je emisija najdraža do sada, tema ili gost?
– To se mijenja iz sezone u sezonu. Sasvim logično, jer se i čovjek mijenja, što mu je jednom novo, za koju godinu postaje stara vijest, a pojavljuje se nešto drugo novo i uzbudljivo. Recimo, na samom početku najuzbudljivije teme stizale su iz područja ufologije, jer je ta tema imala (i danas ima) jedinstvenu kvalitetu za emisiju Na rubu znanosti, a to je da je u isto vrijeme fantastična i nedokučiva, ali i donekle “opipljiva” jer postoji more podataka, istraživača, fotografija, neriješenih slučajeva… S vremenom sam je prožvakao i pomalo se zasitio NLO-a, ali ispočetka mi je najzanimljivije područje bilo i tzv. alternativna arheologija, a i danas je također, jer nekako postaje sve jasnije da se baš u pitanju početaka ljudske civilizacije prije nekih pet i pol tisuća godina kriju i mnogi odgovori vezani uz način kako je oblikovan današnji svijet. Jer mislim da je on baš to – oblikovan, nije se sam po sebi oblikovao nego se sve više naslućuje da je razultat nekog plana.

Paralelno su u fokus počele ulaziti i teme iz područja svijesti. Prvo s povijesnim američkim i sovjetskim istraživanjima parapsihologije, ali kasnije je postalo očigledno da tu ima toliko više toga od pusog traganja za nekim nepoznatim silama. U stvari je riječ o odnosu naše tzv. “percepcije” i tzv. “vanjskog’ svijeta”, pri čemu postaje sve nejasnije je li naša percepcija tek to – percepcija – ili ima i stvaralačku snagu prividnog holograma, kojeg pak doživljavamo kao “vanjski” svijet, a on je zapravo samo na jednom mjestu – unutra, u nama, tamo gdje mozak oblikuje naš doživljaj iz pet osjetila na temelju nekih samo njemu znanih “programa”. Jer on sam po sebi nema nikakvo direktno iskustvo, onako zatočen u našoj lobanji.

Da li si zbog istraživanja neobičnih fenomena doživljavao i neobične situacije kroz karijeru novinara?
– Pa, rekao bih – prilično. S jedne strane sam se naslušao neobičnih iskustava raznih ljudi koji su ih možda tajili od većine svojih poznanika, ali su ih zato pričali meni, i to na najrazličitijim mjestima – u dućanima, na ulici, e-mailom… Nevjerojatan je raspon tih iskustava, i daleko nadilazi tek viđenje NLO-a i duhova (mada je bilo i toga). Ljudima se cijelo vrijeme zbivaju najčudesnije stvari, od iznenadnih “skokova” kroz vrijeme, do susreta (i čak fotografiranja) čudnovatih svjetlećih pojava ili entiteta i drugog. S druge strane, i sam sam počeo uočavati čudesnost svijeta, prije svega kroz sinkronicitete i ono što sam nazvao “kozmičkom tajnicom”, a ne treba isključiti niti psihodelična iskustva kod kojih se uobičajena stegnuta percepcija raspada, a zamjenjuje je jedna druga, nazvao bih je nespregnutom, koja čovjeka doista dovodi do zaključaka da je spojna točka njega samog i vanjskog svijeta negdje u našoj podsvijesti gde oni postaju jedno.