Naslovna / Kolumne / Ivana Đorđević / Kolumna
ŠTO NE ZNAŠ (NE) MOŽE DA BOLI?
Kolumna ŠTO NE ZNAŠ (NE) MOŽE DA BOLI?

Kolumna
ŠTO NE ZNAŠ (NE) MOŽE DA BOLI?

Može, ako se osetiš kao budala kad saznaš, odgovori mi drugarica iz topa! Ima neki trip sa tim tajnama. I zašto vam neko ne otvara sebe do kraja. Jer ko i u svakom trileru – na kraju stoji nešto straaaašno. Obično nešto veliko i nešto zastrašujuće

Ne kažem, svako ima pravo na svoju tajnu. Ali ne možeš da kriješ ono što je proverivo. Iz nekog razloga lepim ženama se uglavnom dešavaju gluposti najvišeg ranga. Imaju muškarci potrebu da ih kazne, da im sude, da na bilo koji način pokažu dominaciju. Pa im i prećutkuju stvari koje bi trebalo da kažu prilikom upoznavanja. Recimo. Pera Perić, idiot po mišljenju njih pet do sada. Onda lepo znaš. A ne da svakog dana u svakom pogledu, otkrivaš s kakvom si se budalom ukrstila.

Realno, to koliko ih je imao pre, nije bitno nikome osim muškarcu samom. Ne valja kada promiskuitet uzme maha, pa ne zna ni gde ide, ni pod kojim se šankom sa kojom snajkom budi. Još je gore kada pomisliš da si srela čoveka svog života, a ono se ispostavi da je – folirant!
– Kakav sad folirant, pitam između dva zalogaja, zar onaj tvoj nije bio oličenje muškarca, čoveka, gospodina, ljubavnika?
– Jeste, dok nismo saznali da je srećno zauzet.
– Pa kad ti je to rekao, pobogu?
– Prvu noć kad smo bili zajedno. Nešto mu je kod mene toliko bilo drago i dragoceno, da kako reče – nije imao srca da mi ne kaže. I reče mi da se ženi za 20 dana.
Zanemeh i ostah otvorenih usta. Pa čekaj kako si mogla da budeš sa njim, pobogu? I on još luđi da ti saopšti pre seksa da će da se ženi? Jeste li vas dvoje normalni? Samo pitam…
Gledam u neverici dok mi ova moja nastavlja:
– Vidiš, meni se tad bilo malo smučilo sve, znaš. Onaj pokojnik pre njega (živ je, samo ga je ona sahranila), me toliko povredio da nisam imala snage da se emotivno upuštam, a ovaj ionako da se upušta nije smeo, jer ga burma čekala za 20 dana.

Imaš neke muškarce koji te potroše, ono skroz da dugo posle nemaš ni volju ni nameru ni da se upuštaš ni da se zaljubljuješ, shvatih između redova.
– Dobro, kako to sad, on ima neku koja ga čeka, a tebi svejedno i ono super vam je, jel?
– Ma videli smo se triput i bili zajedno dva puta. Znaš kako… laž boli, a istina oslobađa. Da mi je prećutao, to bi bilo strašno pa da posle čujem ili nešto tako. To bi me porazilo. Ovako je prijavio, znamo da je to samo tad i ćao nema više.
Vidim po njoj da je napravila čistu kompenzaciju. Nema upuštanja, nema ljubavi, samo čist seks.
– Pa dobro, jel ti bar malo bio drag, jesi li išta osetila kad ste se viđali? A i on bre, dobio kod tebe napad iskrenosti…
Uzdahnula je duboko i tada prvi put videh tugu koja pređe kao senka preko njenih krupnih očiju.
– Kako nisam. Shvatila sam to kao nešto na određeno vreme, kao nešto što smo oboje oteli od vremena, ljudi i života. Zamisli da mi nije rekao, nego da sam posle čula. Pa to bi bilo poražavajuće! Tad bi trajno pao u mojim očima. Ovako je barem bio iskren.
Rastale smo se, ona je preživela to odavno, a meni je dugo odzvanjalo u glavi sve što mi je rekla.

I kako to kada ne znaš – ne boli? Ma boli bre, kad god da čuješ. Još više boli kad saznaš da si bio u zabludi, da ti je prećutano nešto bitno. Tad žena trajno može da zamrzi čoveka kog je do juče volela do bola. Ma što kaže Bukovski – može da ga gleda kako umire u jarku i da se vrati da ga pregazi još jednom kolima! Ma da ga pljune.

Iskreno, uvek sam se s razlogom divila onima koji ne vole, ne pate, nego samo tako idu okolo s cveta na cvet. I žive život punim plućima. Ali iskreno – čemu? Ako je sve toliko devalvirano i svedeno na prost seks koji čak za cilj nema i kompletno emotivno uživanje, koga lažemo? Sebe, partnera, onog drugog s kojim smo javno u vezi?

I nije strašna prevara. Prevare ljudi jedni druge milion puta, i u poslu i u životu. Sledeći put znaš sa kim nećeš tikve da sadiš. Strašna je izdaja.
To se ne prašta ni u ratu ni u ljubavi.

Tekst: Ivana Đorđević