Naslovna / Kolumne / Ivana Đorđević / Kolumna
Ne mogu BEZ TEBE, ne mogu SA TOBOM
Kolumna Ne mogu BEZ TEBE, ne mogu SA TOBOM

Kolumna
Ne mogu BEZ TEBE, ne mogu SA TOBOM

Koliko puta ste imali dežavu, da ste nešto već videli, da je trenutak toliko intenzivan da zdrav razum jedva prihvata?

Naša današnja junakinja se podvrgla regresoterapiji, ni manje ni više. Godinama se patila da zaboravi jednog s kojim je doživela veliku ljubav. Gasila i gušila sebe da zaboravi sve.
Da ne bude zabune, i ona i on su zauzeti bili kada im se desila ljubav. Sve ovo što mi priča, meni zvuči ko bajka, a njoj kao… pa proživljena stvar.

– Bila sam u ugovorenom braku, sa čovekom kneževskog porekla i živela sam u Podunavlju. Bila sam zatvorena u sebe, volela sam da pišem, verovatno da ne poludim, iako je moj život realno bio san mnogih devojaka. I onda, i sad. Imala sam dvoje dece sa tim čovekom, decu sam volela ali sebe nisam u tom braku videla. Pošto sam se, jelte, bavila pisanjem, priroda je jedino o čemu sam mogla da pišem. U nekoj šumi nadomak dvorca, ja čekam da prođe oluja, da bih mogla da je opišem. Znaš ono kao čekam inspiraciju, a imam sreće pa sam i pismena.
– Izvini što prekidam, sem što nisi srećna i što si opet isto udata, takoreći vekovima udata, na koji način oluja ima veze sa tvojim ljubavnim životom?
– Čekaj, budi strpljiva. Srednji vek, bre, ne može to odmah sve da ti bude jasno. Pošto sam, jelte, čekala tu oluju, kad je počelo da grmi, potrčala sam da pobegnem i od straha se onesvestila!
– Dušica… od straha – bi mi je sve žao.
– E, ali nije to sve. Pronalazi me tip, ratnik, znaš kakav dasa… ufffff!
– Ma, ko nam je taj sad?
– Pogađaj triput!
– Ovaj naš zet?!
– Da, da… baš taj! Budim se i vidim da me posmatra, skapirao je da sam neka plemkinja i kreće komunikacija. Ja sad baš nisam nešto, jelte, u najboljem izdanju, znaš, malo sam čupava i pokisla, ali on mi saopštava: “Munja te bacila meni”, i vidim ja da munje tek kreću da pršte između nas… znaš kakav je i tad bio, verovala ne bi! Frajer bre, ozbiljan!
– Ti čupava i pokisla, a naš zet stiže kao spasilac i plane ljubav? Ti nisi kneginja, ti si carica! Majke mi! A taj knez, zvanični muž šta ti je s njim?
– Ma, on je bre nebitan! Mene su i tada samo deca moja zanimala. Ovde je bre priča, planula ljubav, dolazio mi na dvor! Ljubav prava, ali razdvaja nas rat, jer je ovaj moj ratnik. ON je otišao dalje, a ja sam ostala sa decom. Obećao je da će da se vrati, ali mislim da je poginuo.

Došlo mi da ga okrenem, da mu kažem – dođi samo da te zagrlim… – pada lagano u sevdah moja ortakinja, ali ne dam se izmanevrisati.

– Čekaj bre, hoćeš da kažeš da se u prošlom životu zaljubio u tebe tako udarenu munjom, a sada ste uz svu moguću tehniku i dalje na leru po sistemu – “Ne mogu bez tebe, ne mogu sa tobom”?

– Jedino da ga vežem za banderu i čekam da udari grom, da se seti da sam to ja! Ona koju voli! Ja više ne znam kojom mukom da ga mučim, kad me neće!

Zanima mene kakav je to osećaj da vidiš sebe nekada, ali sa istim osećajima. Iskreno, nisu to osećaji koje svako može da razume. To dežavu, već viđeno, je toliko intenzivno nekada da se zdrav razum bori sa činjenicom da je video dalje od onoga što može da prihvati. A žene ko žene, vazda im nije dosta ono što čuju, ako osećaju drugačije. I ne postoji tehnika, terapija, koju neće probati, ma kamen koji neće podići da nađu rešenje!

– Vidi nije mi bilo dobro, kada sam shvatila da sam ja zapravo vekovima – udata! I kad ga videh… tada, tamo, izgubih se – nije da nije. Uzlupalo mi se srce, ko i sad ponekad. Realno, ima dosta poklapanja i tada i sada. S tim što ja intenzivno osećam sve to što videh, ali mi odlaknu. Znaš ja sam dugo mislila da je problem u meni, kada je on u pitanju. Da sam ja nešto loše uradila i da zato ovoliko patim, a zapravo sve ima svoje. Kao onaj film “Posetioci”, s tim što ne piješ nikakve napitke, ne hipnotišeš se…
– Hoćeš li mu ispričati ovo nekada?
– Ne. Ni mrtva! Nikad! Da me proglasi za ludu još! Uostalom, jel ti znaš ijednog muškarca koji je u stanju da razume ovaj vid terapije? Još ratnik, ženo! Pa bolje sama da stavim prste u struju, ovaj put! Munju da ne čekam!

I to je bila u pravu. Muškarci ne veruju u ovakve stvari. A žena kad poludi od ljubavi, leči se kako ume i zna. Samo jedno mi nejasno…
– Ma mene zanima kako ja tebe da oslovljavam ubuduće, plemkinjo?
Nasmejala mi se od srca. Po prvi put se opustila, kad je shvatila kako to zapravo zvuči.
– Ova ti je plemkinja imala izgleda sve, ali to joj nije značilo ništa. Pa evo kaži i sama koliko žena samo nas dve znamo koje tako žive?
Zanimljiva postavka. Ona udata u svakom životu, situirana i naizgled srećna. Ali, dok je nije spičila munja… ništa!
Čekam rasplet oko ove moje kneginje i njenog ratnika, iskrena da budem. Jer neki odgovori često lebde oko nas, kao delovi slagalice. Samo što ne umemo da posložimo uz pripadajuće pitanje. Barem ne iz prvog puta. Ali, to ne znači da treba da odustanemo. Odgovor je rešenje, bez obzira da li nam se dopada ili ne.

Piše: Ivana Đorđević
Foto: Goran Zlatković #FabrikaFotografa