Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna Antitabloidno
MOJIH PRVIH POLA VEKA
Kolumna Antitabloidno MOJIH PRVIH POLA VEKA

Kolumna Antitabloidno
MOJIH PRVIH POLA VEKA

Rođen sam 1. juna 1968. Bliznac, podznak Ovan.

To što sam rođen baš tog datuma i baš u tom satu, kao da je uticalo na sav moj život. Kao da mi je sve bilo zapisano u zvezdama…

Srećne sedamdesete godine, za kojima i dalje patim. Moji divni roditelji – srednja klasa. Kupovina stana i ostalog na kredit. Svake godine letovanje i zimovanje. Kese pune mirisa u kojima je moja mama donosila banane i drugo južno voće.

Jedan JRT kanal (Jugoslovenska radio-televizija, prim.aut.). Obavezno gledanje prenosa festivala. Slušanje singl ploča.

Tada bih vežbao ispred ogledala i zamišljao da sam TV voditelj. Na đačkim ekskurzijama sam bio glavni imitator i animator, dok smo autobisima krstarili putevima AVNOJ-a.

I danas ponosan što sam vaspitavan u tom pionirskom duhu, učen da budem pošten, iskren, odan, radan…

Osamdesete su u naše živote donele krizu, a ja u njima živeo kao junaci filma “Lajanje na zvezde” i završio Karlovačku gimnaziju. Umesto štrebanja učili su nas da razmišljamo…

Te godine obeležile su žurke, druženja, predivni drugari iz razreda. I tada sam znao da bih mogao biti odličan organizator kulturnih aktivnosti. Bio je to najraspevaniji period mog života.

Zatim, odlazim u JNA. Prvo pešadija u Koprivnici, a onda prekomonda u Zagreb. Postajem vojnik-novinar. Ne držim pušku nego pisaću mašinu. Živim u Gajevoj ulici, nosim poštu i tekstove na štampu u “Vjesnik”. Od svih vojnika u toj generaciji izabran sam, kao najrečitiji, da gostujem u emisiji koja se bavila vojnom problematikom, ali i jedini idem na poslednju konferenciju koju su držali jugoslovenski socijalistički političari.

Posle toga sam dao časnu pionirsku reč da se nikada neću baviti politikom…

Zemlja se raspada. Ja upisujem Fakultet političkih nauka, smer novinarstvo. Moji divni roditelji, mama harizmatičnog imena Jovanka i tata Rade, izdržavaju me i na sve načine podržavaju tokom studiranja u Beogradu. Velike trgovinske socijalističke firme u kojima su radili propadaju, ali oni odlučuju da učine sve da bi mene maksimalno podržali. Hvala im zbog toga.

Devedesete prolaze u nemogućoj misiji da živiš a da nemaš para. I pored toga završavam Fakultet sa prosečnom ocenom 9,5. Od tada mi je, posle onih silnih praznih rafova, usađen u podsvest – strah od gladi.

U to vreme od mršavog čoveka postajem buca. Da bih pobedio svoj strah od hiperinflacije, “tukao” sam mekike i piroške zalivene pivom. Ali sam preživeo te devedesete.

I pored toga što sam imao najbolje preporuke, u prve dve i po godine po povratku u Novi Sad niko nije hteo da me primi na posao. Zaposlio sam se slučajno u Informativnom programu i radio “pijačni barometar” (nekadašnja TV rubrika o cenama i ponudi na pijacama, prim.aut.). A onda sam na TV kanalu “NS plus” 1994. počeo da radim emisiju “Evergreen odiseja”.

Pre dvadeset i dve godine, tačnije oktobra 1996. godine, na toj televiziji sam započeo talk-show “Tabloid”. I eto, ta emisija traje i danas.

Sedam godina tamo sam radio honorarno, vozio crvenu “peglicu”. Niko nije hteo da me zaposli za stalno. Posle tih 7 godina, za sedam minuta sam prešao na BK televiziju.

Pozvao me 2001. godine da se zaposlim na BK čovek od čijeg imena i prezimena i sad drhtim – Aleksandar Tijanić. Davnih dana sam o njemu, Bogdanu Tirnaniću i Mirjani Bobić Mojsilović pisao seminarski rad “Kolumna u domaćem novinarstvu”.

Uvek sam želeo da pišem i da budem kolumnista. A život mi je dao i tu ulogu. Dobitnik sam nagrade agencije SKAN kao najbolji novosadski novinar, a uručio mi je tadašnji premijer Srbije, Zoran Đinđić. Tim povodom, bio sam jedini put u životu u TV “Dnevniku”. Inače, želeo sam da budem voditelj te emisije.

Moja sadašnja supruga Daca me je videla na televiziji, i, kako je pričala, pomislila: “Što je ovaj lik simpatičan, izgleda kao neki rođak.” Venčali smo se, i to u diskoteci. Sin Vladimir se rodio pet godina kasnije, baš kada su moćnici odlučili da ugase BK televiziju 2006. godine, a ja, sa malim detetom, ostao bez posla.

Preživesmo. Vratio sam se na Televiziju Vojvodine. I tako lepo, lalinski, dočekao da sve ove godine opstajem, uspeo da preživim i budem novinar koji ima emisiju sa najdužim trajanjem od Vardara do Triglava.

Kada sam se rodio, postojao je foto-aparat koji je pravio crno-bele fotografije. Danas imam Instagram i profile na društvenim mrežama i ovo ludilo sa mobilnim telefonima.

Kad sam bio mali, slušala se muzika sa gramofonskih ploča. Danas to radimo preko Youtube kanala. Postojao je jedino fiksni telefon, ne znam da li to iko još koristi.

U moje vreme ljudi su bili romantični. Danas su praktični.

Ovo je rođendan koji sam dočekao sa najviše fanfara i lajkova.  Neko pametno reče da je prvo poluvreme prošlo. Igram drugo, a treba da očekujem produžetke. To je pomalo rečeno, onako pesnički. Svi znamo koliko u proseku traje ljudski vek i šta sve može da nas zadesi posle pola veka.

Zahvalan sam sudbini, karmi, životu, što mi je data prilika da dočekam moju prvu polovinu veka. Nije bilo lako.

Ali pošto mi je jako dobar solarni horoskop, tek ću da vam se obraćam i pišem kolumne. I hvala svima na predivnim čestitkama. Ovo je moj najlepši rođendan u mojih prvih pedeset godina života.