Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna ANTITABLOIDNO
Dijeta u raljama ljudske zlobe
Kolumna ANTITABLOIDNO Dijeta u raljama ljudske zlobe

Kolumna ANTITABLOIDNO
Dijeta u raljama ljudske zlobe

Pre neki dan prolazim ulicom, jedna žena uperi u mene prst i reče: „Ti se se opet ugojio“!
Niti da kaže „dobar dan“, niti da mi se pristojno obrati. A moja urednica meni lepo kaže: „Ma, nije to salo, to ti ovi zlobni žgoljavi, mršavi izjedaju živce“.

Zanimljivo je da su mi najviše moralnih pridika su davali oni koji su bili mnogo deblji od mene. A i narod je jednostavno takav da voli da kvoca i zvoca.
Kad sam omršavio, osvajao sam srednje strane duplerica šarene štampe, širili su priče kako sam se razboleo i da nije dobro da slabim. Čak mi je i Zorica Marković u jednoj zabavnoj emisiji rekla: „Mnogo si bre omršaveo. Neće ti to valjati“.

Uvek sam hteo da sa svetom podelim svoju muku u borbi sa kilogramima u teškim vremenima. I nailazio na mnogo hejtera.
Jedna žena je bestidno gledala robu u mojoj korpi i onda glasno komentarisala kako je losos kancerogen, kako su jabuke prskane, kako mleko sa manje masti nije dobro.

E jedim se zbog takvih koji bi da drže slovo a nikako da pomognu „prijatelju u nevolji“!
Jer, ako si mi prijatelj, pripremi mi posnu čorbu, pozovi me na vitaminsku salatu. Nemoj da mi staješ na muku. Jer jedini način da se smrša je probušiti dobro kašiku što pre, i uz to neka neka fizička aktivnost. Postigao sam uspeh mnogo puta, vratiću se na stare staze.
Ali, više jedem kada me ljudi masovno nerviraju – svojim nevaspitanjem, agresijom, popovanjem, zvocanjem i držanjem predavanja.
Da, to je sve manir koji se iz tabloida i politike preneo u naš svakodnevni govor. Gde se lepe reči dovoljno ne koriste i ne podržavaju. Gde se svaka promena „hejteriše“. Gde je najlakše drugog kritikovati a sebe ni ne pogledati u ogledalu.

Pošto sam javna ličnost, spreman sam da se javno na ulici komentariše moja kubikaža i gramaža. Ali, ja ću i dalje ići raspasan i raspojasan, jer, tako mi prija.
I dalje ću terati po svome. Imati svoj muzički ukus, svoje omiljene destinacije i jela, biti hedonista.
Da budem fit, na tome ne bih radio zbog karijere, imap su moji glavni aduti, a i volim što su oni a ne izgled, moj šarm i pamet.

I naljutio sam se na sve one koji mi popuju. Time se krši moj osnovni životni i liberalni moto: Živi i pusti druge da žive. Da, istina je, ja radim emisiju „Tabloid“,  ali sam se trudio u ovih dvadeset godina karijere, a i dalje se trudim i uvek ću tako, da nikoga ne povredim, poštujem etiku i osnovne zanatske postulate mog posla.

Ne radim nikome ono što ne želim da se meni desi. Ne samoreklamiram se preko tuđih profila na društvenoj mreži. I vrlo sam alegičan na sve one koji se na mene kače i moju pozitivnu energiju izbacuju iz ravnoteže i troše je. A uvek kada mi to rade – krenem put fete i čvaraka.
Tokom svojih programa reducirane ishrane vrlo dobro sam naučio kakvi su sve ljudi. I siguran sam da je tačna ona narodna: Svetu nikako ugoditi.
Ako mi se javi neko ko može da ostane normalan i u ravnoteži, i izdrži takve odnose među ljudima, tenzije u društvu, licemerje, moralno posrnuće, evo, obećavam, vodim ga odmah na ručak. Ta stamena ličnost će da jede a ja ću… da gledam.
Videćete me uskoro mršavog, na moru. Jer, tamo negde, kada gledate na ovu našu stvarnost sa nekog drugog mesta, bez preterano mnogo uključenih aplikacija i izlaganja silnim informacijama, shvatićete šta je duboki antistres. Kao što sam i ja to shvatio.

Antistres je zaštiti sebe od svih radijacija i negativne energije, i ostati dosledan samom sebi. Svom muzičkom, hedonističkom ukusu. Dijeta u ovim vremenima je jako teška stvar.
Opet, mnogo pravih ljudi mi je pružilo ruku i pričalo o svojim mukama. A ja sam takav, volim da se družim sa iskrenim svetom. Oni koji bi da drže besplatna predavanja i lekcije, neka pronađu drugo društvo, mene neka se manu.
Sa pola veka, ko bi rekao, zar ne, ja imam pola veka, i 20 godina karijere, imam prava da budem na nekom svom, ličnom otoku, ostrvu svoje dobre energije.
Živimo u vremenima tiraniije silikona, lepote i lažnog fenseraja, u kojima se svaka slabost kažnjava. A zapravo, nikada izgleda nismo bili toliko voljeni, ni od države ni od istorije, pa, količina selfija na našimprofilima na raznim društvenim mrežama govori o tome koliko nam treba lajk, smajli, podrška…
Na to svoje privatno ostrvo pozitivne, dobre energije primiću samo one prijatelje koji: ne popuju, ne pridikijuju, ali zato pevaju, piju vino, umeju da puste glas uz zvuke mandoline, ne bave se drugima i žive svoj a ne tuđ život.
Samo sa takvima mogu da spoznam šta je istinski i pravi, životni antistres.
Nikome nije zanimljivo da pišem knjigu o tome kakav smo narod, svi bi neki ljubić i romansiranu stvarnost.

E neće moći. U ovim godinama mogu da budem samo iskren i otvoren.
Ko to ne voli, pa neka promeni kanal, okrene glavu ili jednostavno preskoči moj lik i delo. Dobro, može i da ga zaobiđe.