Na strmoj litici iznad Ibra smešten je grad Maglič čiji ktitor nije poznat. Neki smatraju da ga je sagradio kralj Uroš, a neki veruju da je iza visokih zidova obavijenih maglom zarobljen duh Proklete Jerine
Dolina jorgovana kraj Ibra je jedno prelepo, mitsko mesto, u narodu još od davnina poznato kao pravi rasadnik heroja i neustrašivih ratnika. Na obalama reke, oko puta koji vodi prema Rasu, kralj Uroš I je, kaže legenda, polovinom 13. veka posadio plave jorgovane u znak ljubavi prema svojoj budućoj supruzi, francuskoj plemkinji Jeleni Anžujskoj, kako bi se ona uvek osećala kao kod svoje kuće u Provansi. Oprilike u to vreme, a možda i stoleće ranije ili kasnije, iznad doline okupane opojnim mirisima ovog lepog cveća počeo je da se uzdiže jedan čardak ni na nebu, ni na zemlji – utvrđenje Maglič.
Kameni vojnik čuva stražu. Rešili smo da ovoj tvrđavi u pohode krenemo u proleće. Opijeni zdravom prirodom i svežim vazduhom, divili smo se gustim netaknutim šumama koje su negde u daljini menjale boje, od tamno plave do zelene, budeći se iz zimskog sna. Nismo imali sreće sa Uroševim jorgovanima, nisu nam se ukazali. Od veličanstvenog grada u ibarskoj klisuri, nekih dvadesetak kilometara južno od Kraljeva, ostali su samo visoki spoljni bedemi i kule. Tu negde iznad puta je i kameni vojnik koji nemo čuva stražu, podsećajući putnike da je ovaj kraj dao bezbroj junaka Prvog svetskog rata.
Tvrđava čuva svoje tajne. Istoričari ne mogu precizno da kažu kada su udareni temelji Magliča, ali smatraju da ga je najverovatnije izgradio Uroš I posle mongolskih prodora, kako bi sprečio najezde kroz Ibarsku klisuru i zaštitio prilaz svojoj zadužbini Sopoćanima i Nemanjinoj Studenici. Postoji i pretpostavka da ga je početkom 13. veka podigao Urošev otac Stefan Prvovenčani, ne bi li sačuvao manastir Žiču. U narodu od davnina kruži još jedna legenda – da je grad u 15. stoleću osnovala Jerina, žena despota Đurđa Brankovića, koju je narod nazivao “prokletom”. Međutim, stručnjaci odbacuju mogućnost da je sagrađen kasnije. Tvrđava i dalje ljubomorno čuva svoje tajne, a nedokučiva je i prava istina o jorgovanima koji svakog proleća cvetaju u njenoj okolini. Ne zna se ni poreklo imena. Možda je za njega kriva gusta magla koja ga često obavija? Ali, zahvaljujući svojoj nepristupačnosti, preživeo je sve nevolje i ratove koji su se vekovima smenjivali na tom području.
Grad sa dve kapije. U prepodnevnim časovima, kada smo krenuli ka vrhu, sunce je obasjavalo celu dolinu. Međutim, kad samo stigli do glavnih vrata, vreme se odjednom promenilo. Postalo je osetno hladnije, a odnekud su se pojavili oblaci najavljujući kišu. Ipak smo imali sreće. Ne predaje se Maglič ni posle tolikih vekova. Odolevao je i mnogo jačima od nas. Grad, u koji se može ući kroz dve kapije, nepravilnog je oblika, sa oštrim uglovima, prilagođen terenu na kom je izgrađen. Ima sedam kula visokih desetak metara i povezanih bedemima, kao i centralnu, takozvanu donžon kulu, na najvišoj tački iznad šanca, koja je verovatno imala funkciju osmatračnice. Ukupna površina iznosi 2.190 kvadratnih metara. Unutar dva dvorišta nemo stoje ostaci raznih zdanja. Vide se zidovi crkve svetog Đorđa, zaštitnika grada, dve cisterne izdubljene u steni, kao i delovi palate koja je možda bila dom gospodara Magliča, a možda i sedište arhiepiskopa. Do uskih staza i terasa na bedemu, sa kojoh se pruža neverovatan pogled na celu oblast, sve do Raške i još dalje, može se doći drvenim stepenicama. Duh Proklete Jerine nismo sreli, ali upoznali smo se sa kravama koje pastiri često dovode u dvorište prekriveno travom.
Maglič se s razlogom svrstava među najveličanstvenije srednjovekovne gradove na ovim prostorima, a i jedan je od najbolje očuvanih, mada se to na prvi pogled ne bi moglo reći s obzirom na nivo zapuštenosti i žestoke ugrize zuba vremena. Sličnu sudbinu doživljavaju i ostali vredni ostaci naše kulturno-istorijske baštine, koji bi uz, malo dobre volje i renoviranja, postali prave turističke atrakcije. Ali, to je već neka druga priča.