Snaga Dačana. Decebal, ili Diurfaneus, čije bi ime trebalo da znači snaga Dačana, bio je poslednji kralj Dakije koji je vladao od 87. do 106. godine. Posle višedecenijske nesloge koja je vladala među njegovim narodom, raštrkanim po prostranstvima današnje Rumunije, uspeo je da ujedini sukobljena plemena. Dugo je odolevao Rimljanima, kojima je Dakija bila zanimljiva najviše zbog velikih rudnika zlata. A o njima su se u Carstvu prele razne legende. I pored sve upornosti, Decebal nije mogao da se odupre nadmoćnoj vojsci imperatora Trajana, rešenom da osvoji ceo Balkan. Pošto je nakon teških borbi bio opkoljen, dostojanstveni Decebal je naposletku izvršio samoubistvo kako ne bi pao šaka rivalu, a njegova zemlja postala je još jedna u nizu rimskih provincija. Decebalov poraz bio je toliko važan istorijski trenutak za Carstvo, da ga je Trajan predstavio i na reljefu slavoluka u Rimu. U čast pobede, te godine je oslobodio građane od poreza.
Doveka na suprotnim stranama. U Rumuniji, u kojoj se Dačani smatraju precima današnjih stanovnika, Decebal je zbog dugotrajne i uporne borbe protiv osvajača dobio status nacionalnog heroja, i posvećen mu je veliki broj književnih i umetničkih dela. Najmonumentalniji je, svakako, njegov lik u zalivu Mrakonije, simbolično isklesan baš preko puta Trajanove table na srpskoj strani, kako bi dva velika vladara starog sveta doveka prkosila jedan drugom. U podnožju statue koja je samo šest metara niža od njujorškog Kipa Slobode uklesano je i ime ktitora: Decebal rex – Dragan fecit (kralja Decebala napravio Dragan). Veruje se da je posao bio vredan milion i po dolara i da je idejni tvorac, koji je pre nekoliko godina preminuo u dubokoj starosti, ovim potezom želeo da pokaže rumunsko učešće u oblikovanju evropske kulture.

Visoke litice i manastir koji, kada je vodostaj visok, izgleda kao da izranja iz reke, podsećaju na prizore iz bajki
Prizor iz bajki. Bilo da mu prilazite sa reke ili kopna, Decebala ne možete da zaobiđete. Izletnički brodovi obavezno se zaustavljaju i pred njim i pred Trajanovom tablom, mada mnogi posetioci ne znaju priču, pa im možda nije jasno zbog čega su se dva monumentalna spomenika, koje deli razlika od čak dve hiljade godina, našla jedan preko puta drugog. Rimljanin i Dačanin, oči u oči. Za razliku od Trajanovog reljefa, Decebalov lik nekima deluje kao kič jer narušava lepotu jedinstvene prirode ovog kraja. No, čak i oni moraju odati priznanje njegovim graditeljima. Kada sam poslednjem kralju Dakije prišla sa Dunava vreme nije bilo baš sjajno, padala je kiša, a njegove oči samo su provirivale iz guste magle, opominjući me da se nalazim pred uvek budnim čuvarom Gvozdene kapije. Visoke litice kojima se ne nazire vrh i manastir koji, kada je vodostaj visok, izgleda kao da izranja iz reke, podsetile su me na prizore iz nordijskih saga i ruskih bajki. Sutradan, kada je sinulo sunce i kada sam slikala sa vrha planine sa koje se pružao bistriji pogled na veliku skulpturu, priča je bila potpuno drugačija. Đerdapska.