Naslovna / Putovanja / Selo Zlakusa
MELEM ZA DUŠU I TELO
Selo Zlakusa MELEM ZA DUŠU I TELO

Selo Zlakusa
MELEM ZA DUŠU I TELO

Kad god putujemo Zapadnom Srbijom, poželimo da bar jednom svratimo na pravu domaću lepinju. Užički kraj poznat je po ovom ne skupom jelu magičnog ukusa, pa smo u potrazi za tom hranom predaka, krenuvši od Požege ka Užicu, negde na pola puta, posetili selo Zlakusa, udaljeno od Beograda malo više od 180 kilometara

Selo Zlakusa se decenijama bavi grnčarstvom i iako je bogato prirodnim lepotama  živi od izvoza posuđa i predmeta izrađenih od kamena i zemlje. Da, onih što ih bilo gde drugde skupo plaćamo a u Zlakusi se mogu naći po znatno nižim cenama. I to direktno iz ruku majstora. To su posude u kojima hrana dobija specifičan ukus, posebno ako se priprema na vatri, i vraća nas ne u naše, već u detinjstvo dedova i pradedova (kako kažu u tom kraju). Ali, nije u tome suština priče.

Ovo selo je primer negovanja tradicije, očuvanja prirode, porekla. Selo koje nisu napustili u potrazi za boljim, jer – šta je bolje? Selo vrednih i zdravih ljudi, selo dubokih korena, selo u kojem se radi i stvara a ne sedi i čeka da se nešto desi.

Sede samo brojni gosti, sede i odmaraju. Resetuju se. Vraćaju izgubljenu energiju, krvna zrnca i nerve šetnjom po uređenoj i čistoj prirodi. U objektu koji broji najviše poseta u ovom etno-selu, a to je Terzića avlija, možete provesti odmor, obedovati, obići objekte u kojima je vreme stalo početkom prošlog veka, videti kako su izgledale učionice, kuće, šta su koristili u vođenju domaćinstava… na čemu su žene šile, kuvale, čime su peglale, gde su spavali, šta su oblačili. U Zlakusi se izrađuje i živopisna narodna nošnja, a jedan deo kompleksa Terzića avlije ukrašen je i slikama odeće koje žene i danas ručno izrađuju. Da se istorija ne zaboravi, tu su i slike iz ratova, slike ratnika i heroja ovoga kraja.

Zašto je to važno za nas, posebno za one koji su kao ja rođeni, na kaldrmi? Zato što je hrana, vazduh, voda, gostoprimstvo, ceo ambijent, za nas koji tražimo sebe u ovom vremenu izgubljenih duša, boravak u Zlakusi nešto što možemo nazvati srpskom jogom, hipnoterapijom, relaks tretmanom, antistres-velnes seansom.

Meni je trenutak kad sam sela u dvorište, s pogledom na bunar, otvarajući komplet lepinju, izbrisao sve brige. A domaće kiselo mleko u zemljanoj šolji… kažu mnogi da ih vraća u detinjstvo i bakino toplo krilo.

Lepa je naša Srbija. Najlepša. Samo je treba voleti, čuvati i – obići.

Tekst Željka Zebić