Naslovna / Kolumne / Ivana Đorđević / Kolumna
Nit’ je hoće, nit’ je drugom daje!
Kolumna Nit’ je hoće, nit’ je drugom daje!

Kolumna
Nit’ je hoće, nit’ je drugom daje!

Sigurno ste barem jednom bili svedoci ove narodne umotvorine. Kad neko drži nekog ko kuče kosku. Ali iskreno ne zna šta će s njom. Pa nit je hoće, nit je drugom daje!

Ima nečeg licemernog u opšte prihvaćenim društvenim standardima u kojima je najbolja žena – ona koja hoće da sluša. I koliko god mi bili danas napredno društvo, nismo daleko odmakli ja da vam kažem, sve dokle muškarac očekuje da je njegova zadnja. I to ne što je pametniji u datoj situaciji, nego jer je – muško.

A kad smo kod poslušnih žena, ima ovih teških foliranata, što sve odobravaju, na sve pristaju, sve trpe, a onda mu sve naplate u vidu neke bundice od desetak hiljada evra. On ponosan što je ona bundu “zaslužila”, a ona presrećna jer ga je tako majstorski prešla!

To što će mu dvaput oćutati i triput pristati na seks kada joj do seksa nije, isfolirati se, uglavnom za pozadinu ima to što ima neki cilj. Jer svi znamo “ćud je ženska smješna rabota”.

Nego ima i onih žena na pravdi boga poslušnih, koje drugačije ne bi ni umele da žive sem kako im čovek kaže. Još nisam zauzela stav da li su one za žaljenje, kad im je već vrana popila mozak ili pripadaju ovoj drugoj sorti – koju i treba tretirati upravo tako – kad za bolje i ne zna.

Ipak kad smo kod poslušnih sorti, najgore su ove kurčevite žene, koje hoće da mu pokažu kako im se može, pa onda u neko doba saznaju da ih on vara. Jer je on našao neku maznu i mirnu, koja je presrećna što je ljubi za dobro jutro. Obično se ova sorta, kurčevitih, grdno preračuna u životu, jer ceo svoj ulog stave na – jednog čoveka. Koji kad ode, odnese sve. I pare i krpice, i stanove i kućice…

Naposletku imamo ove koje su izdresirano poslušne, a dresura traje u početku tri do pet godina, kada žena i zvanično – postane krpa. Ali ne ona uštirkana što stoji na šporetu, nego ona za patos. Izdresirano poslušne trpe sve iz nekoliko razloga – jer im je vreme za udaju, jer im se porodice poznaju, jer je vreme da se rađaju deca, a eto takoreći sve vodi ka tome da sa dreserom treba vrlo brzo da stupe u brak. Dreser naravno ima dva lica – jedno za nju, jedno za sve ostale. S njom već posle druge godišnjice realno shvata da se negde žešće za*ebao, ali konta isto što i ona – porodice im se znaju, u vazduhu lebdi taj STRAŠNI brak. Ko strašni sud. Jer uglavnom osudiš sebe svaki put kad ideš protivno ličnom osećaju. A ljubav je ko kisela voda, kad izlapi, možemo da se pravimo da i dalje uživamo što je gazirana, jer mislimo da se ne vidi da nije.

Uglavnom kada veza dresera i izdresirano poslušne, zapne, on uglavnom ne zna šta će s njom. Em vidi da je krpa, em realno ne bi više ni da je pipne. I dođe se u onu fazu – nit je ‘oće, nit je drugom daje. Obično su to oni beskrajno dosadni parovi, koji su dojadili i sami sebi a kamoli društvu u kom se kreću. Jer ljubav nije obaveza. I odmah se vidi kada dosada postane njen oficijelni sponzor.

A gde se dosada useli, tu seks beži glavom bez obzira, a strast se sakrije pod krevet.
Tako da volite se dok vas radi. Kad nestane hemije, ne postoji način da se vrati onima od kojih je otišla.

Tekst: Ivana Đorđević
Foto: Srđan Pajić, Fabrika fotografa