Naslovna / Kolumne / Ivana Đorđević / Kolumna
Ja je varam preko dana!
Kolumna Ja je varam preko dana!

Kolumna
Ja je varam preko dana!

Dobra stvar kod jednog pisca je što ljude može dublje i slojevitije da vidi i čuje. Ovaj što vama sada piše, svašta čuje, nekada mora od muke da cenzuriše, ali ovo je bio takav napad iskrenosti, da prosto – boli. Nije zaboleo lično, ali je zaboleo nekako kolektivno, kad shvatiš da ženske iluzije podgreva muška slatkorečivost.

– I tvoja žena nikada nije posumnjala? – upitah.
– Ne. Što bi sumnjala? Ja sam dobar i otac i muž, to je presudno. Opasno bi bilo da ja izlazim noću, da zveram po splavovima, kafanama, znaš to utiče na ženino samopouzdanje, ovako… potpuno bezopasno i svi smo srećni. Ja je ne diram gde ide, ona mene ne dira gde ja idem i svi srećni.

Sveta zajednica braka po mom dragom drugu, doduše starijem od mene – funkcioniše. A ja čuh i čarobnu formulu. On je vara preko dana. Neobična ta reč varati, znate, jer svako je u tom braku zbog nekog drugog nasmejan, ali taj brak – šljaka.

– Kako ti znaš koja želi da bude s tobom, i kako se zadržiš na jednoj?
– Vidi, svakoj kažeš da je lepa i po načinu na koji se nasmeje, znaš da li hoće ili ne.
– Šta bre da li hoće? Sex!? Mi o seksu pričamo, jel tako? – ponovih ja, da budem sigurna da sam dobro čula.
– Pa sex nego šta! Način na koji te prvi put poljubi tebi otkriva da li je strastvena, da li je ukočena, ma sve ti otkriva. Imaš tu i različite kategorije žena. Neke su prosto samo lepe, nisu seksipilne. I tu je svaka priča završena, drugim rečima, priča neće ni da počne. Jer nema na čemu da se bazira.

Ne da mi đavo mira, moram da pitam ili ću da crknem. Mislim, kako da ne pitam čoveka koji je eto tako potkovan iz materije – poznavanje žena u prirodi.
– Dobro koja sam ti ja kategorija? – izgovorih, kad već čovek zna te vrste, možda nešto naučim, ako dobro budem pazila na času.
Nasmeja se i zavrte glavom. Nije nikada bilo ništa, ako vas to zanima. Nije da nije moglo, nego… loš istorijski trenutak, šta da vam kažem. Nismo se sreli u pravo vreme.

– Ti napadaš mozak, ne novčanik. I dok je novčanik u pitanju, muškarcima je lako, ali kad uđe žena u glavu… uh, mnogo zajebano. Zato biraš ove druge i nema glava da te boli.

– Znači, ja opet ispadoh pametna. E, nemoj više da me hvališ molim te… – i počesmo oboje da se smejemo.
– Ajde i ti sad, bre! Jesi pitala, šta sad hoćeš. Ti si ovako seksi i sve to, ali to je tebi periferno, ti si od onih koje kad okupiraju, nemaš gde da bežiš!

Zanima mene što šta još, ali kontam daj da pitam kad me ovako dobro krenulo. Trenutak istine i te stvari.
– Vidi sad ovako, mene zanima jel baš svakoj kažeš kako je najbolja, kako je s njom ludilo, kako je prelepa i kako je apsolutno obožavaš?
– Ne svakoj. Pa nisam ja dijabola! Samo ponekoj. Ali realno i imao sam posla sa ženama koje znaju šta rade. Ali da se žene pale na komplimente i na lep tretman, to je provereno. Ništa tu nisam novo ja izmislio.
Negde mi tu pade zavesa, valjda je ovo prvi čin šta sve ja čuh ovde taj put.

Razmišljam koji sam samo talenat. Ne postoji čovek, žena, dete koje ne želi da mi se otvori najintimnije i poveri najdublje slojeve svoje duše.
A ovo nekako baš i nisam morala da čujem. Uostalom, kad preslišate sebe koliko puta ste čuli da ste “sjajni, neviđeno dobri, prelepi i neponovljivi”? Posle ovoga to nekako gubi na intenzitetu jel’ da?

Znam samo da moj svet nikad više neće biti isti. I da će svaki kompliment biti debelo razmotren, koliko god delovalo da je pravi. Zapamtih i onaj deo “da ja napadam mozak”. Ko virus, ko nešto neizlečivo.

I onaj deo, ja sam dobar otac i muž. I što je najgore, kad muškarac namiri sve potrebe kuće i ženin ego, on zaista može da proživi svoj život kako mu promiskuitetni seksualni apetit naređuje. Pod uslovom da ume da priča lepe priče. Žene ionako čuju ono što im je volja.

Piše: Ivana Đorđević