Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna ANTITABLOIDNO
Maturska je tuga pregolema
Kolumna ANTITABLOIDNO Maturska je tuga pregolema

Kolumna ANTITABLOIDNO
Maturska je tuga pregolema

Ove godine sam bio voditelj proslava maturskih večeri. Slično je kao u moje vreme. Svi se trude da imaju najbolje imidže, garderobu, frizuru.
A opet, ništa nije isto. Druge se pesme pevaju. Moderni narodnjaci uglavnom, svi znaju. Svi imaju i mobilne telefone i neprekidno gledaju u njih. A i zaključavaju se vrata od sala gde se proslavlja. Zlu ne trebalo.

Moja generacija je proslavila trideset godina od mature.
Užasna brojka.
Ali posle svega što smo prošli, dobro je da smo živi i zdravi. Jer, to je trideset najgorih godina mog života. Raspad SFRJ, ratovi, hiperinflacija, Mira, Sloba, jedne demonstracije, sankcije, druge demonstracije, Peti oktobar, takozvani oslobodioci, tranzicija, nestanak Zorana Đinđića, predsednik lep kao maneken, privatizacije, preživljavanje…
Vrti se istorija u rikverc kao muzika devedesetih. A mi smo sve stariji. Stižu nam sede. Nema više Kemala, Arsena, Mande, Bate, Lepog Gage, Lole… Nema ko da nam zapeva.

Vreme se tektonski menja. Dolaze neki drugi heroji. Čitamo non-stop sve duže i sve strašnije crne hronike u novinama.
Život se pretvorio u veliku čitulju.
Ne možemo da prebrojimo sve one koje znamo a da imaju neku tešku bolest. Svi smo napeti. Nervozni. Svima brzo „padaju roletne“. Svima su „kratki fitilji“. Svi imaju opravdanje za svoju agresiju. Svi imaju izgovor za prostakluk.

Ali ima i nečega što ja radim.
Kad vidim neke nove klince kako imaju smisao u životu, imaju neke svoje pobede, kad vidim vaspitanu decu i radost umornih roditelja, shvatim – da ima nade.
Kad vidim njihove uspehe znam da mi kojimo smo na pragu polovine veka, nemamo prava da budemo kilavi. Nemamo prava da se više pitamo da li je Neda kao u pesmi „Parnog valjka“ tako ohola, i moramo joj oprostiti ako je sada lakše „dala“ istorijsko da.

Nemamo prava da se pitamo zašto se Ines dala. I ne možemo da pitamo Selmu koja putuje na fakultet da li se, ipak, naginjala kroz prozor.
Jer, jednostavno, vozovi više ne idu u tom pravcu. Sve je preuzeo linijski taksi i kombi prevoz.
Nema više ni Tonke da kaže čvrčak i da kaže more, jer moderna Tonka sada se pući i pravi selfi.
Nema više ni progresive,  jer niti „Idoli“ ikada više mogu biti u istom sastavu, a i nisu to više isti ljudi.
Kao što imamo i podelu na dva „Zabranjena pušenja“. Najkreativniji i najemotivniji među njima, kao Milan Mladenović, Sonja Savić ili Dino Dvornik, odavno oru nebeske staze, jer jednostavno nisu mogli da gledaju ovaj „direktan prenos“ istorije.
Kad vidim neke mlade, neku decu koja rade i stvaraju, shvatim da sada ipak nije kraj sveta zato što nisu dodeli Sterijinu nagradu.
Desiće se nama još mnogo toga. Ono što je važno jeste da godine prolaze. Ma šta radili da ih zaustavimo.
Da je život samo jedan. Da je zdravlje najvažnija karika u tom lancu. Da je mentalno zdravlje uslov da biste uopšte egzistirali.
Zato, gledam i lajkujem na facebook-u samo lepe stvari. Ponosan sam na moje drugarice, drugove, njihovu decu. Ponosan sam na svoje drugare iz razreda.
Svako je imao neki svoj krst, neku svoju sudbinu. Neko je vrhunski menadžer, neko ima lep porodičan život. Ali vidim da su samo srećni ljudi oni koji su svoj antistres pronašli u pravim stavarima: prijateljima, putovanjima, umetnosti, kreativnosti.
Druge nam nema. Ovih trideset godina su jedine koje smo dobili od Boga. Ne možemo ih zameniti, ponovo preživeti na drugačiji način.
Dobili smo i nove tehnologije da sve što živimo lakše saopštimo. Svet se menja velikom brzinom.
Na nama je samo da shvatimo da reč antistres nosi u sebi pobedu. Jer samo antistres i lepe vesti spasavaju nas i ovaj jedini život koji imamo.