Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna ANTITABLOIDNO
Gicam se u ZEN fazi
Kolumna ANTITABLOIDNO Gicam se u ZEN fazi

Kolumna ANTITABLOIDNO
Gicam se u ZEN fazi

Lepo meni reče moj astrolog Zoki, sad kad Saturn krene iz Strelca i Uran bude u Ovnu na mom podznaku da ću da budem u ZEN fazi. Isključio sam televizor. Ne gledam estradne i političke reprize.

Svoj mir sam našao u preslušavanju starih albuma koje su me nekad činili srećnim. Gledam slike svojih kolega i prijatelja sa mora… i to me čini srećnim. Po savetu Željke Zebić počeo sam po koji put da jedem i čvarke.

Čuvam poruke hejtera iz Inboxa zašto druge zovem u goste a njih ne zovem. Zovem samo one koji na mene deluje antistresno i antidepresivno. Nisam histeričan a mnogo je živčanih oko mene. Vozi me jedna divna žena taksistikinja nedeljom iz montaže u zoru i ima savršen izraz kad je neko drugi vozi, kaže – sva se gica… Volim kad me ona vozi… Ona je takva dama i daje takvu sigurnost u saobraćaju. Usput kupim vrele kifle i hajdučki stapić sa zrnevljem. Kažem ljudima koji rade za kioscima brze hrane i pekara: „Nije vam lako, malo, malo, pa neki histerični ludak ili ljubitelj narodnjaka počinje da se izdire na vas.“ Postali smo mnogo nervozna nacija. Odem u region u sličan takav uslužni objekat i ljudi nisu tako napeti kao što su kod nas. Ne širim bratstvo i jedinstvo, znam da nam ne treba to ponovo, ali samo konstatujem…

Ukapirao sam da ne treba da budem kratkog fitilja u ovoj zemlji. Pokušavam drugačije da komuniciram. Nekad ide, nekad ne ide.

Strašno mi je što neki stalno propagiraju optimizam i priče o cveću i proleću. A prilično smo depresivan narod. Pa, pogledajte naslovne strane naših novina, tabloida, poslušajte te stihove aktulenih folk hitova.

Ovako ne umem da živim. Možda sam promašio vek. Možda nemam naočare kao Tarik Filipović.

Nemam ni istu leptir mašnu kao Oliver Mlakar. Možda nemam taj gospodski sofisticiran duh koji ima Saša Zalepugin. Ali i ja, kao i Gabi i Kemo i Arsen – „Pamtim samo srećne dane“. Pre neki dan prvi put sam popio rakijicu kod moje drage drugarice iz omladinske, doktorke Zorice. Zato što sam se setio Mikija i – „Pijem al’ ne znam čemu sve to“. Što bi rekli Haris i Hari – „Ja ne pijem“. Suviše sam nekako politički korektan. A ne prijaju mi ova vremena. Mada, kažem mom Dušku montažeru nedeljom predveče: „Srećni smo ljudi jer u teškim vremenima radimo posao koji volimo“. A zamisli nekog ko radi smenski rad, pa ga jo’ zezaju, pa ne plate… A ljudi žive, potrošačka korpa je skupa. Izgleda mi često kao da je naša karmička obaveza da živimo da bi plaćali račune.

Elem. Promenio sam se. Ušao sam u svoju zen fazu. Umesto nervoze, pokušaću sa svojim antistres programom. Za početak to je i ova kolumna. Moje kolumne pojedini čitaoci seku i čuvaju. Kažu – antistres su. Sada kada vratim film sa svojih 48 godina života i 20 godina karijere tačno znam gde sam grešio. Tačno znam da bi sve radio mnogo manje stresno. Da bi više čuvao zdravlje, manje trošio sebe i bio mnogo više, što bi mladi rekli – COOL.

Ali, što bi rekao Đorđe Marjanović  – „nikad nije kasno“… da se kreira i radi strasno.