Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna ANTITABLOIDNO
Oprosti mi pape
Kolumna ANTITABLOIDNO Oprosti mi pape

Kolumna ANTITABLOIDNO
Oprosti mi pape

Info tura “Titel prevoza” iz Kule i ‘’Peca tours”-a iz Makarske ove godine je organizovana u periodu od 19. do 23. aprila. Sve zahvaljujuci entuzijazmu Josipa Joške Solde i Predraga Pece Aranđelovića.

Evo već deset godina uspeva “nemoguća misija” da se spoje ljudi i da se mi nostalgičari vratimo na mesta naših detinjstava, prvih ljubavi.
U ovogodišnjoj novinarskoj info-grupi bilo je puno ljudi koji su posetili neka mesta u Dalmaciji prvi put nakon dvadeset, pa i trideset godina. Mnogi su se kroz suze već u autobusu “Titel prevoza” setili svojih roditelja koji nisu više među nama uz uvek aktuelnu pesmu “Oprosti mi pape”.
I to je metafora naših života.

Živimo li toliko vremena u praznom sudbinskom hodu da bi plaćali račune, preživljavali tajkune, ljudsku zlobu i istorijske nepravde?
Vreme i ljudi su se promenili. Kad sam bio mali mogao sam se izležavati na suncu po ceo dan bez straha od ozonskiih rupa. Znao sam po ceo dan da se igram sa drugovima na plaži. Disalo se punim plućima. Nismo znali ni šta je to hladna kiša.
Sada, usred aprila, usred Kupresa, bio je toliki sneg kao da su Nova godina ili Božic. Na moru nas je dočekalo sunce ali i jugo i bura, koji su terali oblake.
Danas, odlazak na more je što se vremena tiče, čista lutrija. Jer je i takva vremenska prognoza. Moguće je da zaduva bura i sredinom avgusta.

Bilo kako bilo. Gledali su nas “dobri bogovi” sa neba, i stigli smo do odredišta i pored tri retrogradne planete u Ovnu.
Na ostvu Visu smo shvatili zašto je drug Tito odlučio da baš tamo provede deo vremena. Saznali smo da je to ostvo bogato pećinama i stranicama istorije.
Odlazak u “Vilo misto”, u Split, nam je pokazao kako jedan grad može da živi samo od turizma. Mnogo Japanaca sa fotoaparatima i slušalicama u ušima pokazalo je da i tradicija može turistički da se eksploatiše.
Dodirnuo sam zlatni palac Grgura Ninskog u slavu velikog Ivana Meštrovića, i naravno, da bi mi se ispunila jedna želja.
Istu sam poželeo i u Omišu ali, ako vam je kažem, moraću da budem kao Boris Dvornik u partizanskim filmovima.

Konačno, stigli smo do našeg domaćina Pece u Makarskoj. Tamo on i ostali još uvek neguju ono gostoprimstvo na koje smo bili navikli u doba naše mladosti.
Znate, još uvek postoje domaćini koji izdaju normalne sobe, a vama obezbeđuju polu-pansion, doručak i večeru. I sve vas podseća na to da postoje antistresna mesta na kojima ne morate da se bavite “paradajz turizmom” i mukom zvanom ishrana na odmoru.

“Galebovi” još uvek postoje. To su Dalmatinci. Ali, oni su tu da damama podignu ego. U principu, vrlo su romantični, elokventni i – verni svojim ženama.
Jedino što mi nije prijalo na ovom putu su pooštrene mere EU čije je sprovođenje teško posebno na granicama Hrvatske. To je bilo baš neprijatno, taj loš osećaj kad vam stavljaju ruku u tašnu.
Ali to su neke “više sile”. Kao što nisu morale da postoje takve granice. Što nismo morali da potrošimo skoro trideset godina da odemo ponovo u Dalmaciju na more.
I kao što se pesme Miroslava Ilića u restoranu “Ribar” u Makarskoj pevaju sa istim žarom kao i ona Oliverova “Oprosti mi pape”.

Ono što znam: video sam četrdesetak svojih kolega koji su zaboravili na politiku, na svakodnevno preživljavanje, večitu crnu hroniku u našim novinama. Zaboravili na zlobu, agresiju, licemerje, na sve čime smo okruženi svakog dana.

Antistres

Ovo putovanje za mene je bilo pravi antistres.

Vidite, neko želi da živi u vilama, vozi džipove, ima pune džepove para. Ja, jednostavno, to ne želim. Želim samo da živim kako sam nekada živeo sa roditeljima u SFRJ, da idem na more tamo gde mi se ide i gde volim.
Izgledalo je kao “nemoguća misija”. Ali, sada znam, uz pomoć pozitivne energije i vibracija to je ipak moguće. A kada se desi, onda je duboko antistresno.