Stvarno je bilo tako kao što sam napisala na početku. Kao da mi je čitanje knjige zapravo bilo ćaskanje sa jednom zrelom ženom koja ima mnoga znanja ali i iskustva a koja, opet, to nesebično i iskreno deli u svakom poglavlju
Ivana ne nameće rešenja, naznačava ih diskretno, navodeći razne teorije i svoja razmišljanja, pa se čitalac lako prepozna u događajima koje opisuje, a što se mene tiče, i prihvata njeno gledište. Ivana Kuzmanović u svojoj novoj knjizi „Ljubav bez iluzija“ poklanja nam iskrene priče o raznim oblicima, elementima i procesima ljubavi. I to ne samo one između partnera.
Kako i sama piše, svesna je da je „mnogo lakše misliti i pisati nego prihvatiti i živeti“. Ali, zašto bar ne razmisliti, možda i pokušati, kažem ja? Čitam dalje, upijam napomenu da moramo naučiti da prihvatamo ono što jeste, što je najteže, da bismo bilo šta menjali.
Prihvatam i njenu rečenicu:„Postoji nešto u nama što nas uvek tera da veći značaj pridajemo onome što nemamo, umesto onome što imamo“. I onda nismo srećni, i ne osećamo ljubav. I ne znamo odakle i gde da krenemo. Zato Ivana piše o tome koliko je važna ljubav prema sebi, i to da prihvatimo sebe onakvima kakvi smo. Kada imamo tu ljubav u sebi, onda je tek možemo i dati.
Bavi se i raznim mitovima, rekla bih mišljenjima koje ima većina jer su „ispravna“, objašnjavajući na sopstvenim i drugim životnim iskustvima koliko – nisu. Bavi se prijateljstvima koja održavamo nepotrebno na silu i po inerciji, napominjući da svoja prijateljstva povremeno preispituje, jer veruje „u žive odnose i energiju koja neometano teče“. Zašto mislimo da je neka žena nežna ako je puna razumevanja, blagosti, lakog dodira, a ne mislimo da je zbog toga slaba i nedovoljno spremna da se nosi sa životnim izazovima?
Bavi se i nežnošću muškaraca, naznačavajući da se nežnost ne može definisati, ali se može osetiti, doživeti i dati.
Ivana Kuzmanović nam skida vesele naočare s očiju kojima gledamo na ljubav. Piše da ljubav bez iskrenosti nije moguća: da treba da budemo onakvi kakvi smo zaista a ne kakvi mislimo da treba da budemo, ne smemo da se pretvaramo i trpimo.
Čitam, i kao da slušam nekoga ko mi veselo i smireno objašnjava da je ono što zovemo velikom ljubavlju zapravo velika zavisnost, te da „ljubav donosi spokoj a ne nemir, radost a ne brigu, hrabrost i odvažnost umesto straha.“
Da celog života treba da radim na sebi i da sebe volim, pre svega, jer bez te nema ni drugih ljubavi. Da ne treba da se poredim sa drugima „jer drugi ljudi su drugi ljudi“. Izdvajam da treba da obratimo pažnju na naše misli, ali i da sebi dopustimo da pogrešimo, bez obzira da li je to po volji i meri drugih.
Kako je pobedila nestrpljivost, zašto najviše energije trošimo na naše slabosti, prema našim sopstvenim kriterijumima, zašto nam je lakše da verujemo u teorije zavere, u to da su ljudi više zli nego dobri, i kako da se promenimo?
Jedna od tema je i zašto nije dobro biti ni egoista ali ni samom sebi na poslednjem mestu. „Egoista nije čovek koji živi svoj život onako kako želi; egoista je čovek koji traži da drugi ljudi žive onako kako on želi“, objašnjava Kuzmanovićeva.
Zadržavam se duže u delu u kojem se bavi i stvarnošću koju kreiramo, time da energija jeste tamo gde nam je misao. Objašnjava kako na nas loše utiču negativne informacije kojima se hranimo, uz iznošenje razloga i načina da ih izbegnemo, a da to ne znači da nas je baš briga za druge, već naprotiv.
Zatvaram knjigu. Ne ide na policu „pročitano“. Ostaće nadohvat ruke, jer joj se vredi vraćati. Kao što s prijateljicom treba češće piti kafu i ćaskati. Jer ova knjiga zaista zvuči kao bliska drugarica. Puna ljubavi prema sebi, svima i svemu. I spremna da to i podeli.