Naslovna / Otvoreni um / Šta je govorio i pisao prof. Petar Bokun
O DOBRU I ZLU
Šta je govorio i pisao prof. Petar Bokun O DOBRU I ZLU

Šta je govorio i pisao prof. Petar Bokun
O DOBRU I ZLU

Bolne su istine o kojima je pisao profesor Petar Bokun, poznati psihijatar. Od toga da mržnju osećamo prema onima koji u nama izazivaju kompleks manje vrednosti. Ali i da nikad nije kasno da čovek postane dobar

Danas, pet godina od kada više nije sa nama, prisećamo se onoga što smo naučili od prof. dr Petra Bokuna, lekara, specijaliste psihijatrije i neurologije, njegovih radova, predavanja i dragocenih poruka, koje nam je ostavio u amanet.
Profesor Bokun je objavio više od 50 knjiga, što stručnih što knjiga poezije. Jedno od značajnijih je svakako „O dobru, o zlu“, čijim čitanjem svako ima prilike da upozna kako njega, tako i sebe i sve ljude s kojima se srećemo.
Koliko je dobro poznavao naš um potvrđuje i to što se deo o dobru vezuje na deo o zlu, u kojem je opet izneo mnogo podataka o sopstvenom životu. Kako je znao da će većina krenuti od zla? Da li je bolje krenuti od lošeg ka dobrom? Ili nas loše više mami?

Bolne su istine o kojima je pisao.
Ljudi najviše mrze ono čemu najviše zavide. Mržnja se ne sme potceniti, jer ljude povezuje mnogo čvršće od ljubavi.
„Kad čovek ne može na celom svetu da nađe nijednu osobu koju može da voli, osim samog sebe, to je vrhunac duševnog siromaštva i bede“, navodi. Precizno daje spoljni izgled osobe koja u sebi nosi zlo, od stisnutih usana, napetih mišića lica, ukočenih očiju, skupljenih šaka.
Zločesti ljudi se često služe ogovaranjem, piše u knjizi i dalje objašnjava da što je čovek na višem stepenu u društvu, to ga više ogovaraju oni koji su postali autsajderi.
Zatim na brojnim primerima iz života Igora, a shvatamo da je reč zapravo o životu dr Bokuna, priča kako se zlo zapravo ne isplati jer se obično kao bumerang vrati. Jednako kao što se i dobra dela vraćaju.

Shvatamo da postoje neki zakoni prirode.
Ako čovek može u sebi da spozna zlo, a ne pokušava da ga se otarasi „automatski škodi sam sebi i doprinosi destrukciji ličnosti“. S druge strane, dobri ljudi kao da se stide svoje dobrote.
Kao psihijatar ukazuje da žrtve nečije zlobe obično nisu oni koji su ga napravili, već obično njihovi, praktično nevini potomci. Što se često ne prepoznaje, jer se život ne posmatra kao celina, pa ne znaju odakle ta nepravda.