Naslovna / Kolumne / Vesela domaćica
Nezadovoljstvo nije naše prirodno stanje
Vesela domaćica Nezadovoljstvo nije naše prirodno stanje

Vesela domaćica
Nezadovoljstvo nije naše prirodno stanje

vesela

Dobar dan 🙂
Da vam šapnem…

Padala je kiša tiho i sporo, u prvi mah čak i ne primetno, a ipak tako uporno i ujednačeno. Kapljice su se slivale niz prozore kao po nekom nemom utvrđenom redu, jedna iza druge, formirajući male barice na listovima mojih tek posađenih muškatli. Kada bi skupljena vodica na listu dovoljno otežala, list bi se iskretao i ta barica bi polako klizila i stapala se sa drugom koja je već bila formirana na betonskoj stazi. Fascinirao me je taj red i mir kišnih kapi, besprekorno dirigovan palicom prirode. I ja sam osećala i mir i spokoj a kiša mi naravno nije nimalo smetala. Nije uvek bilo tako. Moje nemirne, vragolaste misli, podsetiše me na vreme kada sam zbog padanja kiše nervozala i smatrala da kiša pokvari dan i izmamiše mi osmeh na lice.

Sećam se tih dana. Kada bih čula kišu ili videla vremensku prognozu koja je najavljuje osetila bih odmah nemir. Onaj iznutra ničim izazvan koji je jedva čekao da se oglasi jer je kao našao opravdan razlog. Jedva je čekao da zagrmi u svojoj punoći jer zamislite napolju pada kiša. I da, zaista tih dana verovala sam i mislila da se on baš javio što napolju pada kiša. Smešno… Malo bolje kad razmislim javljao se on i kad je jače grejalo sunce, duvao vetar ili čak na uličnu buku. Koristio je sve neke sitnice samo da mi šapne i podseti da je tu. Dozivao je smelo ljuteći se ako ga ne čujem odmah i sa svakim sledećim naletom bivao je opet sve jači. Bockao je. Želeo je pažnju pokušavajući nešto da mi kaže, a ja ga nisam bila spremna tada čuti.

Danas baš uz ove nežne, meke i krhke kapi kiše odajem mu javnu zahvalnost. Onu veliku i iskrenu iz dubine probuđene duše i čistog srca jer je bio uporan. On nije odustajao od mene i onda kada sam ja negde nesvesno zaboravila sebe. Dosledno je čekao da ga udostojim i konačno čujem šta ima da mi kaže. A rekao je mnogo…

Uspeo je da me probudi i natera da se suočim s njim. Uspeo je da me vrati sebi. Naučio me je da odgovore na nerazjašnjena pitanja potražim u sebi i svojoj duši i da hrabro zavirim u nju. Naučio me je da svoje lično nezadovoljstvo ne opravdavam spoljačnjim faktorima ili vremenskim prilikama, drugim ljudima ili njihovim rečima, već da je sve u meni. U meni i u mom ličnom osećaju i pogledu na sve to. Naučio me je da hrabro zavirim u sebe i sebi samoj ogolim svoj lik sa svim dobro skrivenim ogrebotinama ispod sopstvene kože. Dugo sam mislila da je dovoljno ako te ogrebotine budu skrivene. Ne vidi ih niko i nije važno. Tu su gde su i neka ih. Međutim taj moj nemir mi je tako lepo objasnio da to nije tako. Pokazao mi je da se nesanirana i nezarasla ogrebotina vremenom pretvara u ranu koja tražeći lek mora da izbije na površinu. Potisnuto nezadovoljstvo i emocije zaista dugo mogu da krvare i žive tako skrivene i ugušene u senci ali (sada znam da je na sreću) kad tad moraju da nađu put. Moraju da se oslobode, pa makar kroz neku bolest ili dijagnozu da nas probude i podsete da nezadovoljstvo nije naše prirodno stanje na koje treba da se naviknemo i pristanemo. Treba da prihvatimo da je sasvim normalno da se javi ali da tada ne treba da ga gušimo i potiskujemo i okrećemo mu leđa praveći se da nije tu. Treba da ga saslušamo i svesno i hrabro zapitamo odakle dolazi i šta nam poručuje, ne tražeći njegova opravdanja u masi spoljašnjih faktora bežeći od sebe. Zahvaljujući mom upornom nemiru shvatila sam i da svi odlasci bole. Drugi kada odu od nas boli i nekako prođe, međutim kada nesvesno odemo od sebe i zalutamo u lavirintu sopstvenog nepoznavanja, bol ne prolazi lako. Vremenom jača i širi i odvlači nas od naše stvarne životne svrhe i bića koje je predodređeno dolaskom na ovaj svet na obilje i zadovoljstvo a mi to ponekad zaboravimo.

Zaboravimo našu pravu svrhu i potisnemo i zaboravimo na ono naše unutrašnje dete koje nemirom uporno doziva. O mojoj maloj zaboravljenoj veseloj pisaću vam neki drugi put.

Kako ste vi, šta radite? Smeta li vam padanje kiše kao nekad meni… dođite i pišite www.facebook.com/veseladomacica1111 čekam vas kuvajući 🙂

KEKS NA PRESU

Potrebno je umutiti 8 jaja sa 500 g šećera, jednim praškom za pecivo, 250 ml ulja, 200 ml mleka, 2 kesice vanilin šećera i 1 kg brašna. Po želji u testo se može dodati i malo soka od limuna. Testo se kašikom stavlja na zagrejanu presu.
Danas ovaj recept zovu i Bakin kolač. Meni je posebno drag jer ga je lično u moj kuvar davno napisao moj tata, koji već dugo nije sa nama, svojim rukopisom i čiji odlazak i danas boli, ali je bio neminovan.