Naslovna / Kolumne / Vesela domaćica
Ne reci NIKAD jer ne znaš šta donosi dan, a šta noć
Vesela domaćica Ne reci NIKAD jer ne znaš šta donosi dan, a šta noć

Vesela domaćica
Ne reci NIKAD jer ne znaš šta donosi dan, a šta noć

veselaDobar dan vesele/i moje 🙂
Da vam šapnem…

„U jutra rana nose me senke minulih dana, kao u magli, kao u snu…“

Obuzela me ova melodija. Znate ono kad vam se iznenada uvuče u glavu i zapeva iz vas. Često i ne znam zašto se pojavi ali se ponekad vrti ceo dan i budi onu neku iskonsku radost u meni. Jutros su me probudile komšijske mace. Probudio me njihov ljubavni zov. Preslatke su. Dozivaju se. Pare se i stvaraju novo potomstvo. Priroda je to tako divno sve regulisala. Iako je bilo veoma rano, nisam se ljutila. Kako bih? Pri pomisli na njih čak se i nasmejem. U mom komšiluku ima dosta maca. Mislim da ih u par kuća ima čak dvadesetak. Moje drage komšije ih vole, maze i paze i beskrajno uživaju u razmeni te bezuslovne ljubavi. Imamo takođe tu kod nas i par kuca. Isto veoma velika ljubav. Vlasnici ih vole i one njih. Ponekad imam vremena da uživam u tom potajnom tihom ratu koji vode kuce i mace. Njihovom izazivanju, čačkanju i demonstraciji sile ali kroz zatvorenu kapiju. Kad bi se kapije otvorile tu bi već bilo svašta i skroz druga priča.

Divna mi je ulica i moj komšiluk. Veoma sam zahvalna tim dragim ljudima koji su tu svako u svom svetu i sa svojim bitkama a opet kad zatreba, svi smo tu. Svi za jednog – jedan za sve. Znate, mi se i šalimo na račun te iskrene komšijske brige koju i vi sigurno imate. Imamo kao, svako svoju svesku, u koju pišemo kad je ko došao, otišao, šta je proneo. Pa kakav je to komšiluk ako ne brine o takvim stvarima ;).

Danas je to sve malo drugačije nego pre. Ljudi su se ipak povukli u svoje mikro svetove. Okupirani svojom svakodnevnicom i nemaju puno vremena za druženje. Pre, pre je to bilo drugačije. Sećam se svog detinjstva. Žene nisu toliko radile po preduzećima i slobodno vreme je trebalo utrošiti.

Sećam se da nije bilo subote a da me ne probudi glas roditelja i komšija iz dnevne sobe koji su se skupili da na jutarnjoj kafici razmene po koju. Onu dobronamernu čašicu razgovora o situaciji na poslu, deci i daljim planovima. U tom mom komšiluku detinjstva, čije mirise i danas nosim, imali smo i par starijih žena. Žena koje nisu išle u školu, nisu radile i koje su stvarno i zaista brinule o nama svima i svemu. Tada to baš i nisam razumevala kao sad. Potajno me nerviralo kad ta naša draga posle treće popijene kafe negde, završi i kod nas. Nerviralo me kad počne da iznosi te skupljene novosti onako spontano, čista srca. Često sam govorila mami : „Ona će da ode dalje sad i da priča šta ima novo kod nas.“ Mama se smešila i govorila: „Pusti dete. Šta fali ? Znaš da živi sama, da ne radi. Kako ona drugačije da utroši dan. Nije išla u školu, ne može ni da čita.“ Možda je mama i bila u pravu. Pored te prostodušne nane imali smo i jednu stariju komšinicu koja je bila dosta „direktnija“. Ona je znala da zbog nesanice, valjda od visokog pritiska, prati kad se mi omladina iz ulice vraćamo kući. Pomno se trudila da prati kad ko dođe i ko koga doveze i u koliko sati. Znala je čak i da se  ujutro, kad krenem u školu,  pojavi na česmi sa molbom da joj uvučem konac u iglu, jer zna da ću tad proći. Volela je ona nekad i da zađe dublje u tuđe stvari. Komentarisala je ko s’ kim pije kafu nasamo i da stvori čitave afere, a o svojima je govorila uvek sve najbolje. Znala je i da kaže za svoga sina – on to ne bi nikad.

Ali kao što stara poslovica kaže : „NIKAD NE RECI NIKAD“

Ne reci jer ne znaš šta nosi dan a šta noć. Ne znaš kako ćeš reagovati kad data situacija zakuca na tvoja vrata. Lako je komentarisati tuđe živote. Donositi mišljenja, sudove i zaključke. Lako je kada si ti u tuđim cipelama. Lako kada gaziš tuđe korake. Šta se dešava kada dobiješ svoj žulj. Zaboli sigurno i više nego što smo i pomislili da može. Tada na osuđivanu situaciju drugačije reagujemo. Nalazimo opravdanja.

ŽIVOT TEŽI RAVNOTEŽI i ono NIKAD se često pretvori u NEKAD. To nikad tako lepo dobijemo servirano na tacni i moramo da ga svarimo iako nam se ne sviđa.

Moja draga direktna komšinica dobila je svoju porciju. Da li je naučila iz toga nešto ne znam. Rado je vidim kad dođem u stari kraj. Nasmešim se i ako sam nekad mami morala po sat-dva objašnjavati da me kući vratio drugaricin otac po dogovoru i da je ona pogrešila boju auta :).

Kroz te neke situacije iz detinjstva imala sam dobre primere uostalom kao i svi mi. Dešavalo se da i ja dobijem packe NIKAD u NEKAD, ali se zaista trudim da ne donosim sudove. Život me naučio. Iako je nešto neprimereno po mojim kodeksima pokušam da ne osudim i sagledam iz više uglova. Ko sam ja da procenim težinu nečijih suza ili lakoću nečijeg smeha. Znamo da batine na tuđoj koži ne bole a na svojoj itekako. Drage komšinice se takođe setim kada me privuče zvuk auta iz ulice pa moram da virnem kroz prozor onako krišom iz prikrajka. Pa moram da zapišem u svesku… kako da se našalimo drugačije na komšijskom skupu.

Kako ste vi? Šta radite ? Da li vas je nikad odvelo u nekad? I priznajte mi među nama virkate li iza zavese iz prikrajka :)? Ju!!! Pa već je dvanaest sati. Ove moje senke minulih dana moraju me odvesti za šporet. Vreme je za krčkanje. Danas ću krčkati gulaš. Ja ću u šerpi a on je još bolji u kotliću. Idealan je za komšisko druženje u dvorištu , uz rakijicu i kaficu i veselo pretresanje beležaka iz sveski. Naravno svako na svoj način i iz svog ugla ali bez zameranja…

JUNEĆI GULAŠ

Tri glavice crnog luka, četiri čena belog luka i dve šargarepe izdinstati na ulju sa malo vode.

U to dodati oko kilogram junećeg buta isečenog na kocke srednje veličine. Naliti vodom da ogrezne i kuvati na laganoj vatri dok meso ne omekša. Pred kraj dodati i sitno iseckana dva paradajza. Po želji može da se stavi i sveža paprika i tikvica da se dobije na gustini. Ako volite gušći gulaš možete i da ga zapržite laganom zaprškom sa  kašikom brašna na malo ulja i kaščicom aleve paprike.

Sve zajedno još malo kuvajte. Prijatno!