Naslovna / Kolumne / Ivana Đorđević / Status, stabilizacija i pridruživanje
HOĆU DA ZNAM NA ČEMU SAM!
Status, stabilizacija i pridruživanje HOĆU DA ZNAM NA ČEMU SAM!

Status, stabilizacija i pridruživanje
HOĆU DA ZNAM NA ČEMU SAM!

A šta smo mi? Potreba da se definiše nešto što jeste – uglavnom vodi u zamku. Mene su par puta to pitali neki kojima moje „volimo se“ nije bilo dovoljno jasno. A teško je to pitanje i da izgovoriš, a kamoli da na njega odgovoriš. U startu, 99 posto da ćeš da daš pogrešan odgovor

Skoro mi je jedna moja pričala kako eto izlazi sa mladićem sa kojim je sve fenomenalno, ali eto nju je kopkalo posle prvih nekoliko puta, da tako kažemo – šta su to oni. Njih dvoje. I kuda to vodi. I stisla čoveka, on priznao da nema viziju, ona ga napala kako je nema i ode… Mile lajkovačkom prugom.
Pričamo mi o tom nemilom događaju, jer su se oni na jedvite jade izmirili posle nekako pošto ga je ona napičila. On siroma nije znao tačan odgovor na njeno pitanje. Da sam mogla da mu šapnem da vikne – momak i devojka! To je bio TAČAN odgovor. Al’ kad čovek ne zna u datom trenutku, džaba mu sva naknadna pamet.
Krenem da isleđujem ovu moju, šta ga je kog đavola i pitala i kud tako direktno. Kaže ona ga pitala lepo, kulturno – da li on s njom misli ozbiljno? Meni pade roletna! Ti si njemu, rekla sledeće: ako misliš da i dalje imamo seks, ti ćeš morati da me ženiš! Nisam, ciknu na mene! Nisi tako, ali to ti je draga moja – tako. A ti kako hoćeš.
Ma neću kaže, da mu budem usputna stanica. Hoću da mu budem devojka. On je tako zgodan, može da ima još tri pored mene a da ja ne znam. Pa nek’ ima. Slobodno nek’ ima. Ako je takav čovek, onda ga lepo nahvataš u tome i okreneš se na peti. I bar znaš što niste zajedno. Ovako niste jer tražiš da te ženi. Gde nađe to da ga pitaš? Pa muškarci umeju da se parkiraju, umeju da voze avion, da pucaju i ratuju, ali kada im staviš PRAVU ŽENU ispred očiju – oni će videti drvo iza nje! Tad im nekim čudom pobegne fokus!
I šta te napao taj status? Prvo se stabilizujte, pa onda pridruživanje!
Ma jeste, ti si čitav život u dugim vezama zato tako pričaš, odbrusi mi. Eh, sad! Da bi nešto bilo duga veza, dugo se taj kanap nastavlja, znaš. Ne dobiješ ga izcela. Nekima od nas i oči ispadnu do pridruživanja, pa kad konačno pobedonosno držimo kanap – o njega možemo samo da se obesimo!
Kaže, pa kako tebe to nikad nije zanimalo, da pitaš šta ste, jeste li u vezi. Pa nego šta smo, nego smo u vezi! Šta imam da ga pitam. Ako se viđamo, lepo nam je, volimo se, imamo fantastičan sex – šta nije jasno? Samo mi to treba da pitam, rekoh. Pa da čujem te filozofske teze i da mi lepo padne mrak na oči. Ili da podivljam kad čujem šta muška pamet može da smisli na temu ljubavi? Ovako ne pitam, ni gde idemo ni šta radimo… samo tražim jedno – da nas pusti da se volimo. Na miru i natenane.
Pa kako sad, ti meni savetuješ da se pravim luda? I da to tako pustim?
Aman, ženska glavo, ako se plašiš šta ćeš da čuješ, bolje nemoj ni da pitaš. Ja recimo, nikad nisam smela da pitam. Nikad. A umelo je da mi bude toliko lepo da nisam želela da svane. Nekad se činilo da sanjam. Nekad nisam želela da se probudim. Al’ da pitam – ni mrtva! Po sistemu, pucajte, ja da pitam neću!
Ma kaže, mene zanima da znam na čemu sam. A izvini pomoću kog matematičkog proračuna ti misliš da ti neko garantuje ljubav i ozbiljnost? Pa pucaju i brakovi, a ne veze. Hoću da znam da li bi on sutra sa mnom živeo. Pa to je lepo, ali ne možeš to da ga pitaš ako ste se dohvatili triput.
Obećaj mi nešto… ne pitaj ga više ništa. Ni koliko je sati. Samo se volite ko i do sad, može?

Piše: Ivana Đorđević
Foto: Goran Zlatković – Fabrika fotografa