U prvom trenutku, izgledalo je da knjiga „Velika laž“ Sonje Atanasijević, na žalost, neće moći da bude antistresna preporuka. Napisana odlično, ali joj je tema – teška, neobična, uznemirujuća. Ali ne, naprotiv.
Kratak opis sadržaja u kojem se navodi da je jedan ljudski embrion, dok je bio u stomaku svoje majke, posle 4 meseca odlučio da se ne rodi u tako groznom okruženju je pre svega stvorio taj utisak. No, taj plod se pojavljuje tek sporadično, više je simbol koji dodatno naglašava suštinu radnje, dodeljana mu je uloga naratora.
Da, to nerođeno biće priča život svojih roditelja, Jelene i Luke. Vreme bi moglo biti današnje, iako je smešteno u vrlo blisku budućnost. Tamo gde idemo, više srljamo vodeći ovako brze, sebične živote, postavljajući u centar profit, kompanije, posao, a gubeći usput suštinu.
Ali, nismo (još) takvi kao u romanu, bar ne svi, želimo da verujemo bar ne većina.
Zato je važno da vidimo gde bismo mogli završiti, ako nešto ne uradimo. A nama se čini, mnogi su se već srećom probudili.
Nema dileme da je Sonja Atanasijević odličan pisac. Kako mnogi ne znaju ko je ona, evo i par reči o njoj.
Rođena je u Lebanu, diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Sonja je godinama radila kao novinar u agenciji Tanjug, danas u statusu slobodnog umetnika piše romane, priče i eseje. Kao književnica je dobila brojne značajne nagrade, hvaljena je i poštovana, prevođena i na nekoliko svetskih jezika.
Sonja je žena koja bez ikakve dileme ima veliki i talenat i znanje, koja piše temeljno i sadržajno, vodeći računa o svakom detalju. Grehota je ne pročitati neku od njenih knjiga, a evo zašto preporučujemo da to bude makar roman „Velika laž“.
Život Jelene koja radi u preduzeću u kom je čovek sasvim nebitan podseća na živote svih nas. Ako ne preživljavamo isto što i ona, sigurno nam svakodnevica liči na Lukinu. Njen muž je, naime, vlasnik prodavnice kju samo što nisu srušili, i tako godinama živi isčekujući to kobno „sutra“, koje mu kao giljotina visi nad vratom.
U romanu su apostrofirani uzroci svakodnevnih, sumanutih stresova kojima smo izloženi: nerazumevanje na poslu, nezainteresovanost za emocije, neprekidan strah da će nas otpustiti, biti gladni, na ulici, da nema rešenja i načina da opstanemo. Ako ne postanemo bezdušni roboti, nema nam života.
Svi pomalo ludimo, gubimo ravnotežu, rastrzani između porodice koju želimo da sačuvamo i onoga što nam se nameće da bismo tu istu porodicu prehranili. Na šta sve treba da pristanemo pa da strahovi i brige nestanu?
Time se Sonja bavi u drugom delu romana. U kojem Jelena pristaje da bude „lojalna“ i uz one kojima je cilj „prosperitet“, pristaje da joj daju vakcinu koja će njenom životu doneti „pravi“ smisao – da nas ne pogađaju problemi ljudi oko nas, da budemo ravnodušni, disciplinovaniji, sasvim racionalni. Bez ikakvih ljudskih emocija, osim prema najbližima.
Jeleni se ta vakcina „ne primi“ i ona se ne menja. Jednostavno, kod mnogih nema očekivano dejstvo, ali deluje odlično kod onih koji su i ranije bili takvi, a sada, vakcinisani, imaju i alibi za svoje sebično i surovo ponašanje.
U vremenu mobinga koji se često pravda potrebom da posao opstane i razvije se, kada radno vreme postaje sve duže a nadoknade za obavljen posao sve više uslovljene, mladi biraju između porodice i posla, mi jesmo u procepu, svakodnevnom.
Ne samo na ovim prostorima već u celom svetu, ali manje nas brine šta se tamo negde dešava, a ozbiljno pogađaju naše muke.
A najveća je da živimo s osećajem da smo u neprekidnoj centrifugi, i da svako malo odbacujemo ono važno za opstanak: tradicionalne vrednosti, osećanja, ljubav, nežnost, pravo na svoj stav, drugačije mišljenje, na slobodu, vreme dokolice i bezbrižnosti, da razumemo druge i drugi razumeju nas.
Da ne ludimo nego živimo i radimo u miru. Da ne gledamo neprekidno ko nas okružuje u strahu da će nam nauditi, pokrasti nas, oteti od nas, ukinuti pravo da živimo normalno i dostojanstveno ukoliko ne postanemo kao oni.
I zato plod u Jeleninom stomaku, još uvek bezgrešan i čist, bira da se ne rodi u takvom svetu.
Mi nekako mislimo da je, srećom, u realnosti, sve više onih koji nikada neće pristati na „vakcinu“, i koji polako uviđaju gde je ono najvažnije – u nama samima.
Roman „Velika laž“ je odlična knjiga koja nas podseća da, ako posustanemo, ipak treba da nastavimo da se borimo da slobodno dišemo i budemo svoji a ne roboti kojima će drugi upravljati, samo novca i moći radi.