Naslovna / Dobre priče / Radmila Simić Pavlović
UVEK IDEM KA ONOME ŠTO ŽELIM
Radmila Simić Pavlović UVEK IDEM KA ONOME ŠTO ŽELIM

Radmila Simić Pavlović
UVEK IDEM KA ONOME ŠTO ŽELIM

Sa 44 godine je završila školu za fitnes instruktora, i od trgovca ali i aktivnog rekreativca postala žena za primer kako snovi postaju realnost. Stvaranje nečega čak i u nemogućim uslovima jeste njena ideja vodilja

Oduvek joj je cilj bio da joj bude dobro u sopstvenog koži. Posle uzbudljive mladosti osamdesetih, tipične za njenu a time i moju generaciju, devedesete su je odvele u brak, majčinstvo i svet knjižarstva i trgovine. Trudila se da obezbedi porodici miran život, radila je ponekad i više poslova istovremeno, bez kukanja se koprcala u godinama koje su ekonomski za sve bile loše, završavala kurseve i obuke. Negovala je svoju porodicu, bila uz supruga i pratila i usmeravala odrastanje svoja dva sina. A onda je učinila važan korak za sebe: napunivši 44 godine promenila je ne samo posao, već i oblast rada.

Sasvim normalan cilj. Danas se bavi onih što je u potpunosti ispunjava. Radmila Simić Pavlović postala je instruktorka fitnesa.
– Nikad nisam imala problem da promenim posao, svaka promena bila je spontana, uvek je postojao i valjan razlog za to. Ponekad je plata bila nedovoljna, nekad je falilo slobodnog vremena, ili poštovanja ili interesovanja. Imala sam jedan cilj, a to je da imam običan pristojan život. I nikad nisam odustajala, kaže Radmila.

Ne čekati, već se prilagođavati. Imala je problema kao što ih svi imamo, ali i onih koji nisu tipični i koji bi mnoge oborili s nogu. I kad bi bila najumornija, godinama je birala da umesto da brine i plače, večeri provodi u rekreaciji, baveći se fitnesom predano, u čitanju knjiga, slušanju muzike, štrikanju, uvek i bez obzira na sve sa pozitivnim stavom. Kako?
– Meni je logično kad se ljudi, u skladu sa promenama u društvu i sami menjaju. Ne treba sedeti i čekati, već se prilagođavati. Uvek sam osećala da pored poslova vezanih za porodicu, meni lakih i jednostavnih, mogu da dam još i više. Pažljivo sam posmatrala znake „kraj puta“, nisam nikad bila od onih osoba koje neće da probaju nešto novo. I prihvatala sam sve što bi mi se ukazalo kao dobra prilika. Ponekad samo da bih se pokrenula, bila u kontaktu sa ljudima, radila iako nije bilo i novčanih prihoda, jer nikad se ne zna koga možeš da upoznaš i dođeš do nekog posla. Baka mi je uvek govorila: „Dete, moraš da se pomešaš s narodom. Kad se pomešaš s njim, odnekud i dobro i zlo dođe, a tvoje je da vidiš šta ćeš.“
I ja u to iskreno verujem, u tu razmenu energija među ljudima.

Lično zadovoljstvo iznad svega. Radmila kaže da se decenijama bavila fitnesom, i bila ozbiljan rekreativac. Jednog dana joj je mlada trenerka iz Ninas tima rekla da bi mogla kod njih da upiše kurs za instruktore. Nije to Rada odmah shvatila ozbiljno, ali „crv“ je proradio. Volela je to, uživala u fitnesu, ali imala je 40 godina, muža, dvoje dece, nestabilne prihode. I onda je prelomila. Od tog trenutka sve je krenulo nekim drugim, svetlim putem. Upisala je Visoku sportsku i zdravstvenu školu, dala ispite, krenula na kurs u Fitnes Akademiji i završila ga. Dobila je diplomu fitnes instruktora za grupne programe. Ušla sa diplomom u obližnji fitnes centar na Zvezdari (Cross Gym) i počela da radi. Bilo je to krajem 2013. godine. A zatim je krenula sa radom u još jednom fitnes centru na Dorćolu (Axis). Kako kaže, nije ovde reč o velikim novčanim prihodima, već drugoj vrsti dobitka – ličnom zadovoljstvu jer sada se oseća kompletnom.
– Mislim da čovek treba ceo život da uči i da se preispituje jer sve, i dobro i loše, polazi iz glave. Uvek sam živela samo u ovom trenutku, svesna da samo u njemu mogu da uživam i samo njega mogu da učinim lepšim. Ništa ne dolazi „sad i odmah“, za sve treba da dođe trenutak, da se pokrene neka energija, priča Radmila.

Uvek postoji izlaz. Iskreno veruje da se čoveku dešavaju nevolje ne veće nego što može da podnese, i da neki odustaju pod teretom problema zato što ne gledaju široko. Na svakom od nas je da razmisli i radi na tome da nađe izlaz, umesto da sedi i krivi i sebe i ceo svet. A kada smisli šta će, da to čini korak po korak, bez preskakanja stepenica.
– Sinovima govorim da je život težak, ali da kada bi sve što imaju bilo spaljeno i potopljeno, ono što imaju u glavama niko ne može da im oduzme, i da snalažljivost i želja da isplivaju i stvore nešto i u nemogućim uslovima jeste njihovo najveće bogatstvo. A to bih i svakom drugom rekla, završava Radmila svoju priču.

Tekst: Željka Zebić