Naslovna / Bonus za dušu / Predstava kao terapija smehom
KEROVI – A KOJI SI TI PAS?
Teatar Carte Blanche
Predstava kao terapija smehom KEROVI – A KOJI SI TI PAS? Teatar Carte Blanche

Predstava kao terapija smehom
KEROVI – A KOJI SI TI PAS?
Teatar Carte Blanche

Godinu dana nakon premijere, odlučili smo da gledamo pozorišni komad „Kerovi“. Ovoga puta u Zemunu, na sceni Teatra Carte Blanche, jednog od najmlađih pozorišnih prostora

Tema – neobična. Kerovi, odnosno psi. Ali, na kraju ostaje pitanje: samo oni, samo mi, ili taj naš poseban odnos s njima i sličnost?
Definicija komedije ovoj predstavi savršeno odgovara, s obzirom da se publika smeje do suza, skoro od početka do kraja, dakle oko dva sata. Međutim, ima i momenta apsolutne tišine, tokom koje je svako od gledalaca duboko zamišljen nad porukom koju dobija sa scene. Svakako, preporuka portala za kvalitetno provedeno veče, punjenje dobrom energijom i dobar kraj dana.
Jer, ono što, dajući se svakim atomom, igraju Aleksandar Srećković i Srđan Timarov, je ono što nas okružuje, ali ga obično nismo svesni.
Bez obzira da li volite životinje, pse posebno, ili ih ne volite, da li ste nekada živeli s njima, celog života ili je to slika vaše sadašnjosti, posle predstave ćete priznati da je bilo zabavno. Poučno. Da potvrđuje neke vaše pretpostavke. Da zaista jeste tako. I da, morate priznati, sadržaj nikoga ne vređa.

Aleksandar i Srđan igraju zapravo pse, ukupno 14 likova (svaki po 7), odnosno rasa. Svaki lik, svaki pas sa karakteristikama svoje rase, primećujemo, liči na svog gazdu. Njegov je odraz u ogledalu. Naš pas, to smo mi. Često ih po tome i biramo, podsećaju li na nas, i to radimo, uglavnom, slučajno.
Izdvajamo Džeka, rase džek terijer, koji je izazvao najviše smeha, jer to i jeste veseli pas prepun energije, nemirko koji obara svojim šarmom i prirodom. A i Srđan je odlično „skinuo“ karakter te rase!
Pored izuzetne glume, kojom se Srećković i Timarov predstavljaju u novom, neočekivanom svetlu, kostimi su sjajno urađeni, zato sve pohvale kostimografkinji Ivanki Krstović. Uspela je njima da dočara poreklo i karakter po kojem je svaka od rasa poznata, ali i porodicu, odnosno sredinu u kojoj pas živi. Odlično osmišljeni ali ne i luksuzni, kostimi potvrđuju da su ljubav i talenat presudni.
A njih dvojica su zaista sjajni. Grimase, pokreti tipični za pse, pa i lajanje, uz rečenice koje mislimo da se psima motaju po glavi, čine da zaboravljamo na trenutak da su ispred nas – ljudi.
Atmosferu upotpunjuje muziciranje saksofonistkinje Sanje Srećković, na diskretan način, ali bez nje, čini se, to ne bi bilo – to.

Još jedan komad koji potvrđuje da je za dobar doživljaj potrebno ne samo da nas nešto zabavi već i da nam daruje osećaj koji samo uživanje u teatru može dati.
Odličan tekst, pitak a u isto vreme onaj koji ostaje u mislima. Aleksandar Srećković i Srđan Timarov kao odlično uigran tim, jasno je, uživaju u ovom komadu. Komunikaciju s publikom ne možete predvideti, ali obojica reaguju kao da je i ona do kraja definisana u samom tekstu.