Naslovna / Otvoreni um / Bez granica / Ostrvo Egina
MESTO GDE SE DEŠAVAJU ČUDA
Ostrvo Egina MESTO GDE SE DEŠAVAJU ČUDA

Ostrvo Egina
MESTO GDE SE DEŠAVAJU ČUDA

Lepo ostrvo u Saronskom zalivu poslednjih decenija je najpopularnija vikend destinacija Atinjana, a posetioci iz svih krajeva sveta neprestano dolaze da se poklone moštima sveca i iscelitelja koji je početkom prošlog veka ovde osnovao manastir

Čudesni starac Nektarije nije živeo u doba progona hrišćana i za njega se ne vezuju legende iz prvih vekova naše ere, kada se tek budila nova religija. On pripada redu svetitelja modernih vremena. Preminuo je 1920. godine, i još za života su mu se pripisivala razna čuda, za koja crkva u početku nije imala razumevanja, pa ga je odbacila i proganjala. Nepravda je kasnije ispravljena, a više od dve hiljade njegovih dobrih dela čuva se u knjigama, zajedno sa imenima ljudi kojima je na neki samo njemu poznat način pomogao.
Zahvaljujući čudesima koja su mnogima omogućila da pobede neizlečive bolesti, ostrvo Egina u Saronskom zalivu je poslednjih decenija jedna od najtraženijih turističkih destinacija u tom delu Grčke.

Vikend raj za hedoniste. Posetiocima Atine se, pored raznih jednodnevnih izleta do obližnjih istorijskih lokacija, nude i obilasci prelepih Saronskih ostrva – Egine, Porosa i Hidre, do kojih se trajektom stiže za manje od sat vremena. I ovdašnje agencije tokom cele godine imaju pokloničke ture do Egine, tačnije do hrama Svetog Nektarija u Kamarizi kod gradića Lavriona. Ako se tamo zadesite u ovom periodu, pred početak leta, svakako će vam prijati temperatura koja nije tako visoka kao u julu i avgustu, a more je dovoljno toplo da možete da se okupate i uživate na nekoj od uređenih peščanih plaža sa pogledom na osamdesetak kilometara udaljeni Pirej, čijoj prefekturi ostrvo pripada, ili na plavi Egej na istoku.

Egina se nalazi u centralnom delu Saronskog zaliva. Brdovito ostrvo, koje je dobilo ime po svom mitskom kralju Eaku, ima blago razuđene obale sa brojnim malim zalivima i skrivenim plažama. Zemljište vulkanskog porekla je veoma plodno i puno zelenila, posebno mirisnih borovih šuma, pa je zato gusto naseljeno. Lokalno stanovništvo bavi se uzgajanjem pamuka, badema, vinove loze, maslina, pistaća… Međutim, poljoprivreda sve više ostaje u senci vikend turizma, s obzirom na dobru povezanost sa kopnom i naročito Atinom. Reč je o najpopularnijem odredištu Atinjana u slobodno vreme, pa je svaka ulica puna taverni, pansiona, diskoteka i drugih sadržaja namenjenih svim generacijama. Spori ritam malih ribarskih sela na obali, mir i divna priroda pružaju pravi odmor za duh i telo. Ovo je i svojevrsni gastronomski raj. Sveža morska hrana u najkraćem mogućem roku stiže iz ribarskih mreža do stolova u restoranima, ispred kojih se, poput nekih iscepanih tamnih zavesa, na vetru i suncu suše hobotnice svih veličina.

Sveto ostrvo. Verovali ili ne, nekada je na Egini postojalo preko tri stotine crkava. U onim najstarijim se i danas mogu videti dobro očuvane freske iz srednjeg veka, kada je celo područje pripadalo Vizantijskom carstvu. Među spomenicima iz doba antike izdvajaju se hram i svetilište posvećeni Zevsovoj kćeri, boginji Afeji, sagrađeni u 7. veku pre nove ere na najvišem brdu iznad mora. No, zdanje koje je posetiocima najinteresantnije bez sumnje je hram Svetog Nektarija kod Lavriona, pored svete gore zvane Paliohoro, na mestu udaljenom nekih sat i po hoda od obale. Svetac je 1904. godine na ruševinama crkve posvećene Svetoj Trojici osnovao ženski manastir, postavivši za igumaniju slepu monahinju Kseniju, svoju učenicu.
Zvanični podaci kažu da je Nektarije, svetovnog imena Anastasije, rođen 1846. godine u istočnoj Trakiji. U crkvenoj karijeri dostigao je čin mitropolita, sa službom u Aleksandrijskoj patrijaršiji, odakle je proteran zbog, navode hroničari, loših odnosa i ljudskih spletki. U životopisima i sećanjima na Nektarija Eginskog dominiraju čudotvorna isceljenja, ali i mnoga dobra koja je za sobom ostavio. Između ostalog, osnovao je školu za nepismene i šio papuče za monahinje, a najteže bolesnike lečio duhom i delima koja prevazilaze moć poimanja.
Hram u kojem se čuvaju njegove mošti svakodnevno posećuje nekoliko stotina ljudi, tražeći spas, ili bar nadu. Među njima je najviše Grka, ali i naroda iz drugih pravoslavnih zemalja. Čudotvorni starac javlja se, kažu, i u ostalim krajevima sveta, te su zato crkve posvećene njegovom liku i delu nikle svuda na kopnu i na ostrvima, i u Africi i u Americi. Najviše mu se mole oboleli od raka. Na spisku bolesti čijem je porazu doprineo nalaze se i paraliza, problemi sa bubrezima, očima i nervnim sistemom, Parkinsonova bolest… Zabeleženo je i da je pomagao u raznim nesrećama kao što su brodolomi, survavanje autobusa u provaliju, napadi ajkula, ujedi zmija… Vernici iz Egine govore da im je dolazio u san i davao savete šta treba da urade kako bi ozdravili.

Blaženi čudotvorac. Nektarijevo prvo čudo dogodilo se u atinskoj bolnici, u kojoj je ležao zbog problema sa prostatom. Umro je ne dočekavši operaciju, a kad se jedna od monahinja primakla krevetu, osetila je kako se iz tela širi blag miris. Dok su ga sestre presvlačile, bacivši njegovu potkošulju na susedni krevet na kojem je ležao paralizovani čovek, taj bolesnik je iznenada ustao i počeo da hoda. Lekari su se okupili oko njega ne verujući sopstvenim očima. Potkošulja budućeg sveca preneta je u manastir gde je, kažu, i druge isceljivala.
Vernici i sledbenici tvrde da je Nektarije bio lak kao pero dok su kovčeg nosili iz pristaništa do mesta Ksantos gde se nalazi manastir. Kada su nekoliko meseci kasnije monahinje odlučile da otvore grob, zatekao ih je neverovatan prizor – telo je bilo potpuno očuvano, čak su i cvetovi limuna stavljeni pored njega pred sahranu bili sveži. Kovčeg je otkopavan još tri puta, a mirisni starac je uvek izgledao kao da spava snom pravednika. Za razliku od crkvenih velikodostojnika koji ga za života nisu poštovali, u narodu se odmah po Nektarijevoj smrti proneo glas o njegovoj svetosti. Delić moštiju dobio je i pokojni patrijarh German, koji ih je darovao rakovičkom manastiru. Nektarije Eginski je u Grčkoj isto što i Vasilije Ostroški za naš narod, a mnoge zdravstvene ustanove, uključujući i Onkološki institut Srbije, uzele su ovog grčkog sveca za zaštitnika.

Tekst i fotografije: Snežana Ilić