Naslovna / Bonus za dušu / Osećamo li da smo živi, onako stvarno
Da se kladimo u čokoladu
Keva i po
Osećamo li da smo živi, onako stvarno Da se kladimo u čokoladu Keva i po

Osećamo li da smo živi, onako stvarno
Da se kladimo u čokoladu
Keva i po

da se kladimo u cokoladu martŽelite li da se malo nasmejete? Ne smejete, nego, onako, zabavite? Da pomislite: E i ja isto ovako! Doživela! Videla! Ma, kao da je on preslikan!

Hoćete? Onda je knjiga „Da se kladimo u čokoladu“ odlična za vas. Razmislite, koliko ste se puta kladili/kladile sa recimo drugaricama, na primer – u čokoladu? Jeste? Da, ovo je knjiga za vas.

Napisala ju je Keva i po. I neka tako ostane. Reći ćemo da je to jedna Lela, Beograđanka, majka dvoje odrasle dece, vlasnica jednog psa mada je on više vlasnik njenog srca. Lela Saković nije književnica, njen posao su razni oblici osiguranja, time se bavi i na svom sajtu, a ako napišemo koja sve zvanja, znanja i interesovanja ima, neće nam ostati mesta za knjigu.

Zato ćemo samo još dodati da je Lela uvek najsmejana, duhovita, žena brze misli, oštrog jezika i oka. Ona koju posle par sekundi upoznavanja doživljavate kao dugogodišnju blisku prijateljicu. Curu iz kraja. Što je, kada govorimo o knjizi, bitno.

Jer se sve te njene osobine „čitaju“ u stilu u kojem je napisala knjigu. Ne znamo koliko je to o čemu piše lično doživela ili uradila, a kada budete čitali knjigu, shvatićete da svi poznajemo bar jednu takvu osobu. Ako i sami nismo kao likovi u pojedinim pričama.

I jezik koji koristi je svakodnevni, ovog vremena i ovih prostora, ali bez ružnih i nakaradnih reči. Baš zbog toga su nam njene priče tako bliske, poneke kao dijalog iz kafića, telefonskog razgovora, tračarenja sa nekim bliskim.

Priče su uglavnom pisane u prvom licu jednine, kao monolog kojim se on ili ona obraćaju sebi, ili kao monolog u okviru dijaloga sa bliskom osobom (koja često ne dolazi do reči ili prozbori tek po neku). Već prva priča ima neočekivani, vrlo duhoviti kraj.