Naslovna / Kolumne / Gordana Maksimović / Miris pozitivnog duha
Učimo našu decu da žive život i u njemu uživaju
Miris pozitivnog duha Učimo našu decu da žive život i u njemu uživaju

Miris pozitivnog duha
Učimo našu decu da žive život i u njemu uživaju

Uvek smo želeli da budemo dobar primer svojoj deci. Naše priče upućene njima su bile spoj našeg iskustva, našeg obrazovanja i svega onoga što smo pronašli u brojnim priručnicama namenjenim roditeljima koji žele da znaju više. Pričali smo i pričamo puno i verujemo da će bar nešto od te priče i da ostane. Verujemo da će znati da odaberu sve ono što može u životu da im služi, a da odbace ono što im se čini pomalo suvišno.Verujem da će i oni kroz život i iskustvo steći ono što nisu čuli od nas ili pak ono što se ne poklapa sa njihovim željama i vizijama.

Trudili smo se da im budemo dobar primer, jer znali smo i  za onu izreku – da deca vas više gledaju, a manje slušaju. Radili smo kako smo najbolje znali i umeli, trudili se da naš život bude protkan pozitivnim duhom, širili smo ga na sve moguće načine, verujući da je  optimizam  važna karika u životu. Naravno da to nije dovoljno i da smo kroz lični primer pokazali da u životu treba praviti korake, sa verom u najbolji ishod. Pa i ako nešto ne krene po planu, uvek smo znali da dodamo – ko zna zašto je to dobro ili, verovatno nas očekuje nešto mnogo bolje. Obično kada smo u to i poverovali, tako je i bivalo. Nailazili smo na to bolje, na brži način, nego što bismo inače to videli. A mnogo je dobroga oko nas, i svakog dana smo svedoci blagoslova koji dobijamo, a mnogi na žalost to i ne primećuju.

Ono što smo uvek pokušavali, a nadamo se da smo i uspeli da im to usadimo je – da pre svega budu dobri ljudi. Sve ostalo će doći onako kako se u životu i zasluži. Učili smo ih da sreću ne traže izvana, već da je sreća u njima. Teško je to njima bilo da razumeju, jer verovali su da je sreća u dobrim patikama, garderobi, putovanju, kolima, ajfonu… možda i dalje veruju u to, ali čini nam se mnogo manje. Potrebno je vreme, a i iskustvo, a i godine su njihove pomalo krive, što ponekad poveruju da je sreća negde daleko i da je treba tražiti.

Ono što smo ih učili i što ih učimo je da lako ne odustaju, da probaju, da se potrude, da iscrpe sve mogućnosti, pa da tek nekoj prilici tada kažu ne. Treba biti uporan, ali ne treba ići glavom kroz zid. U jednom trenutku treba zastati, zaustaviti se, preispitati se da li je to zaista potrebno, da li je vredno, pa ako treba i odustati. Učimo ih da neuspeh ne postoji i da je svaki pokušaj uspeh. Tu se nauče neke nove lekcije, a i izostaje i ona mogućnost da sebe okrivljuju što barem nisu nešto pokušali. Učimo ih da kada se jedna vrata zatvore, ne gledaju predugo u njih, već da potraže neka druga, gde su neke nove prilike i šanse, vrata koja ih vode u susret njihovim snovima.

Učimo ih da vole, pre svega da vole sebe, jer onda će imati ljubavi i za druge. Učimo ih da menjaju sebe, a ne druge, da prihvate ono što ne mogu da promene, da oproste jer ljutnja, bes i gnev njima ne čini dobro. Učimo ih da pamte lepe stvari, a ono što je manje lepo, da zaborave. Učimo ih da ne ponavljaju iste greške, jer onda ne bi bili dobri đaci, jer nisu savladali životne lekcije.

Učimo ih da smo za njih tu uvek, da smo im najbolji prijatelji, da laž nije dobra i da ih vodi u veće zlo. Učimo ih – da strah je dobar, kada ih štiti, ali ne i kada ih sputava. Moraju pogledati strahu u oči, suočiti se sa njim, upoznati ga i saznati šta on od njih hoće. Da li hoće da ih vrati unazad i da ih sputa da napreduju ili pak da ih upozori na neku opasnost. Treba tu biti oprezan, ali nikako ne dozvoliti strahu da upravlja njihovim životom.

Učimo ih da je porodica njihov centar, da šire svoja krila, i da će od nas imati vetar u leđa, a da kada nastupe oluje, uvek mogu da se vrate u svoju mirnu luku, gde će im naša ljubav, mir i toplina porodičnog gnezda dopuniti baterije, da mogu još jači da nastave svoje putovanje. Učimo ih da je sreća baš u tom putovanju i da nikako ne treba sreću očekivati na cilju, jer ni tada neće biti srećni. Na put treba da  krenu srećni, jer kada su srećni znači da vibriraju na visokoj frekfenciji, a to znači da će privlačiti sve ono što ide uz sreću – radost, ljubav, zdravlje, uspeh, dobar vetar koji širi jedra i nosi ih put njihovih snova.

…i tako učimo ih svemu, a uvek smo u strahu da ne propustimo nešto, da bi njima bilo lakše, a svesni smo i toga da svoja krila moraju ojačati sami, da ih čekaju razna iskustva, ljudi, prilike, pravde i nepravde i mnogo toga što čini život… i sve je to život. Nadamo se da će ih ogromna ljubav koju nose iz kuće čuvati, hrabriti, bodriti, jačati, na putovanju zvanom život.

Roditelji dva tinejdžera…