Krešimir Mišak Pratim i idem kako me voda nosi

Krešimir Mišak
Pratim i idem kako me voda nosi

Održaćeš ekskluzivno predavanje pod nazivom “Svetla na nebu”. Šta je po tvom mišljenju “kolektivno svetlo”?
– Počelo je tako što sam imao promocije svojih knjiga, koje u sebi sadrže doista širok raspon koje su, kako što sam već rekao, suštinski povezane, mada se na prvi pogled može činiti da nisu. Uz to, neke su “granične”, a neke i nisu. Kad je riječ o temama koje nisu konvencionalne i šire poznate, potrebno je, naravno, ispričati i podatke koji će potkrijepiti neku tezu. S obzirom da toga ima toliko puno, nikad nisam uspijevao napraviti neki plan, nego bih krenuo od negdje, pa nakon dva-tri sata negdje i stigao i sve bi se to nekako po putu povezivalo u smislenu cjelinu o jednoj drugačijoj slici svijeta oko nas i našeg mjesta u njemu. To bih nazvao nekim kolektivnim svetlom, kao da se upali neki motor.
Što se pak tiče pojma “oslobođenje svijesti” generalno, moj je stav da se radi o oslobođenju od svakojakih uvjerenja i koncepata koje smo tijekom života apsorbirali kroz društvo, školu i tome slično. Neke s vremenom uočimo, ali najteži su oni koje niti ne vidimo, a oni ipak stvaraju naše odluke. I naravno, kao kod kompjutera, ako ubaciš smeće od podataka, dobit ćeš smeće od rezultata. Zato bih rekao da je oslobađanje od svakojakih uvjerenja, ili barem njihovo preispitivanje, najvažnija aktivnost kojom se čovjek u životu može baviti. Svakako i najzdravija.

Koji fenomeni sa kojima si se sretao, su tebe najviše fascinirali?
– Pa recimo, nekoliko ljudi mi je ispričalo kako su doživjeli pomak u vremenu. Na nekoliko sati kao da su se našli, mada bivajući u istoj ulici, u nekom vremenu od prije par godina. Mada sam znao da postoji i knjiga o tome, zove se „Time Storms“, u kojoj je autorica skupila priličan broj takvih iskustava diljem svijeta, ipak mi je bilo zanimljivo slušati uživo od ljudi slične događaje.

Jedan si od retkih, koji javno i slobodno, bez cenzure, govori pravo u lice suštinu i istinu, za one koji žele da je čuju, imaš li misiju na tom putu ili neku dugoročniju viziju, kako postići „bržim“ metodama buđenje pojedinca i koje su metode najdelotvornije po tvom mišljenju?
– Pratim i idem kako me voda nosi i nekako prema osjećaju balansiram među valovima. Do sad je funkcioniralo. Doduše, sad bih već mogao razmišljati o tome, ali kad me neznanje tako dobro služilo svih ovih godina, onda neka sve ostane misterij. Nedvojbeno sam, na iskustvu vlastitog života, ustanovio da život ima neke svoje planove i baš ga ne zanima puno to što si ti sam sebi zamislio da bi ovako i onako. I to je baš dobro, jer se pojavljuju stvari, ljudi i događaji pa tako i zaključci koje nisi mogao predvidjeti, a budu i bolji i zanimljiviji nego što si zamišljao. Pa ni javno ne govorim samoinicijativno, samo odgovorim ako me netko pita za mišljenje, to je sve. Što se pak buđenja pojedinaca tiče, primijetio sam da se ni tu baš ne može puno, to se ljudima jednostavno događa ili ne događa. Kad se događa, počinje u vidu nekog unutarnjeg osjećaja ili intuitivnog kompasa, ili kao da se konačno pali zdrav razum pa svijet počinje izgledati drugačije. Na toj točki informacije postaju korisne jer postoji plodno, ili bar raščišćeno tlo na koje mogu pasti, pa da posluže kao hrana za uvijek znatiželjni um kojeg zanima što se to zbiva. Ali ako i ne padnu baš sve, taj je proces ionako nepovratan. Ako tog unutarnjeg procesa ili zbivanja nema, onda uzalud sve informacije. No, ponekad kod nekog i same informacije mogu biti “okidač”. Rekao bih da nema pravila.

Tekst: Marina Tarle
Foto: Marina Manga
Antistres misao