Naslovna / Kolumne / Ivana Gavrilović Stanković / Kolumna Ivane Gavrilović Stanković
Pomilujte svoje unutrašnje dete
Kolumna Ivane Gavrilović Stanković Pomilujte svoje unutrašnje dete

Kolumna Ivane Gavrilović Stanković
Pomilujte svoje unutrašnje dete

Od ranog detinjstva sam se poveravala svojoj imaginarnoj prijateljici Meri vodeći dnevnik sa velikim žarom i potpunom predanošću. Sa njom nije bilo tajni.

Najboljim drugaricama sam neke stvari prećutkivala, ali ona je znala sve – koliko sam patila zbog neuzvraćene ljubavi, zašto mi je smetala nepravda u školi, kako sam se tačno osećala za vreme rata i šta mi je zapravo bilo važno kada sam postala punoletna. Potom sam odrasla i postala važna zbog svoje samostalnosti. Zato sam ponosno sve svoje beleške odložila u jednu staru škrinju pretpostavljajući da kroz život dalje mogu sama, bez svoje dotadašnje saputnice. Dugo je nisam ni za šta pitala. Mnoge odgovore o sebi, životu i ljudima pronalazila sam u knjigama koje su vremenom postale ceo moj svet. Međutim, neka pitanja su mi ostala i do danas otvorena i ma koliko se trudila da ih pronađem, nije mi polazilo za rukom.

U jednom trenutku sam pomislila da bi možda bilo dobro da pitam Meri, ali sam osetila da nemam pravo na to. Zanemarila sam je, više se nisam sećala ni njenog lika, ostali su samo obrisi i napisane reči – negde skrivene na dnu škrinje, duboko u mom biću. Ipak, odlučila sam da joj se izvinim. Prošlo je puno godina ćutanja, tražila sam  pravu reč, prigodan momenat da joj se ponovo približim i pomilujem je. Prijao joj je moj dodir, primetih. Kao i svako dete, nije bila zlopamtilo, uverih se. Molila me je da joj tepam i šapućem slatke reči, rasplakah se. Priznala mi je da joj nije bilo lako svih ovih godina pošto sam je utišala, smanjila, takoreći izbrisala. Strpljivo je čekala svoje vreme. I sada je ponovo tu, življa nego ikada.

A kada ste vi poslednji put iskreno porazgovarali sa svojim unutrašnjim detetom?

Ako radite posao kojim niste zadovoljni, u vezi ste koja i dalje traje uprkos tome što ste svesni toga da nema budućnost, okruženi ste ljudima koji vam ne odgovaraju, ali iz nekog razloga ste vezani – onda je pravi trenutak da bar na kratko pobegnete od životnih pritisaka da biste se približili svom unutrašnjem detetu. Slobodno ga pitajte šta želi, šta mu nedostaje, kako se oseća, postoji li nešto što mu smeta. I strpljivo čekajte odgovore. Pažljivo ga pogledajte, saslušajte i pomilujte – jer ono to zaslužuje. Ono je vaše pravo JA, deo ličnosti koji vam omogućava da osetite istinsku radost, ljubav, zadovoljstvo i slobodu. Kada postanete autentično srećni, nećete osećati usamljenost čak ni kada ste sami. Naprotiv, bićete ispunjeni beskrajnom ljubavlju prema sebi. Bićete spremni za sređivanje svog unutrašnjeg inventara i konačno se osloboditi bespotrebnog viška koji vas je dugo gušio.

Kada doživite sklad i osetite lakoću postojanja u tom ambijentu, onda ako niko i ne pokuca na vaša vrata, biće sve u najboljem redu jer više ne zavisite od tuđe pažnje. Vi ste u svom domu i možete se obradovati nekoj priželjkivanoj poseti, ali ako ona i izostane, bićete potpuno smireni. A sreća će vas pratiti zato što ste dozvolili sebi da budete to što vi zaista jeste. Bez zadrške i maske. Jer, kako bi čuveni Erazmo Roterdamski rekao, šta je drugo ceo ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svoje uloge pod maskama dok ih reditelj ne odvede sa pozornice? A on neretko jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj koji je u jednoj sceni predstavljao kralja u skerletu, u sledećoj je rob u ritama.

Sve je na svetu prividno, kaže on. A  šta kažete vi? Šta vam to poručuje vaše unutrašnje dete?

Autor teksta: Ivana Gavrilović Stanković, NLP trener