Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna ANTITABLOIDNO
Švorcoza
Kolumna ANTITABLOIDNO Švorcoza

Kolumna ANTITABLOIDNO
Švorcoza

Svi u regionu bolujemo od hronične boljke koja se zove – švorcoza. Bar mi koji se izdajemo i prodajemo kao „normalni svet“.
Oprostićete nam ako pokatkad ulepšamo svoje biografije na društvenim mrežama. Ali, u poslednjih tridesetak godina često sa mojim prijateljima konstatujem da prosipamo iz šupljeg u prazno. A to je jako stresno.
Bar meni. Toliko da često sebe uhvatim u frižideru kako „mlatim čvarke“ ili ližem fetu kao sladoled. Što ono kažu, imam „gladne oči“.

Boreći se protiv takvog sopstvenog hedonizma borim se i protiv toga da postanem žrtva istorijskih nedaća i te neke čudne tradicije.
Pa onda naravno da ne zameram ljudima koji se malo kao „bahate“ na društvenim mrežama. Jer sve je to sirotinjska a dešava se i primitivna zabava.
Oni koji najviše imaju, najmanje se eksponiraju. Iako godinama radim emisiju „Tabloid“, i dalje se tračem bavim samo fenomenološki. Ne gledam u tuđi novčanik, tuđi krevet i tanjir sa supom.
Ono što znam je da život na Balkanu jeste surov. Jer, da je drugačije, ne bi stradavalo toliko ljudi. Mnogo sveta je obolelo od raznih čudnih i teških bolesti.

Mnogo ljudi je jednostavno poludelo, jer zaista više nemaju snage da neprekidno cede iz suve drenovine sopstvene teške karme. Ono sveta što je ostalo normalno nekako gura.
Uvek sam za to da svako nađe lek za svoju muku. Ali, nema univerzalne istine koju treba da preporuče psiholozi, astrolozi ili novinari. U teškom vremenu potrebno je naći sopstvenu sreću u malim stvarima.
Za nekog, to je šolja kafa sa prijateljima. Za drugog, da se osami. Trećeg, da pobegne na neki put. Nekima je to da postave lepu fotografiju na društvenoj mreži. Pojedinima da se napiju u kafani i lumpuju uz omiljenu pesmu.
Ono što svi moramo da naučimo je da budemo mnogo tolerantniji. Život je suviše kratak. Često se reči ANTISTRES setimo samo onda kada čujemo lošu vest da je neko izgubio voljenu osobu, posao ili bitku za život. Kada slušamo tužne i teške životne priče.

Često se antistresa setimo kasno, onda kada vidimo i bliske i drage ljude kako se bore sa opakim bolestima. I često ne možemo da pobedimo stres koji nam pravi ovakva svakodnevica, čiji su tvorci često neki bahati majstori ili neki zli ljudi iz našeg neposrednog okruženja.
Treba prestatiti sa patetikom i reći da definitivno ovaj tabloidni svet u kojem živimo nije pravljen po meri dobrih ljudi. Ali je veoma potrebno da se napravi neki savez, neka koalicija ljudi koji žele još malo da požive taj svoj život po meri čoveka.

Kada danas vidim mnoge parove koji se muče da dobiju decu i sve to u svakom smislu skupo plaćaju, uvek želim da naglasim značaj ŽIVOTA. Kada pogledam karijere naših poznatih umetnika, takođe vidim koliko život može biti slojevit i sadržajan. Kao što se tragedija isto tako može opisati u naslovu crne hronike bilo koje novine.
Stoga, čuvajte živce, zdravlje . I kad budete birali put kojim ćete ići, gledajte samo da to bude – put kojim se ređe ide. Jer ego i sujeta mogu biti veliki lični neprijatelj.

Čemu „Pirove pobede“ ako u njima i zbog njih izgubite zdravlje i pozitivnu energiju. I sada, kad se ne vidi kraj švorcozi u našim životima, jednog dana kada budete čitali ovu kolumnu neka to bude samo znak pitanja samom sebi: Šta smo uradili da nam bar jedan sekund našeg života prođe u antistresnom duhu.