Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna Antitabloidno
SREĆA
Kolumna Antitabloidno SREĆA

Kolumna Antitabloidno
SREĆA

Pre par dana, u Novom Sadu, Gibonni nam je pevao o tome šta je sreća.

I tada, nakon manjih zdravstvenih tegoba, pomislio sam da je sreća – biti zdrav. Ali i kada vidiš kako su ljudi solidarni, i pored svega što gledamo i slušamo na našim medijima.

Onda sam, razočaran u neke ljude i u njihovu reč, shvatio da je sreća i kada se možeš družiti samo sa onim ljudima koji ti prijaju i daju ti pozitivnu energiju. Da je velika priveligija ne biti u društvu sa negativcima, raznim energetskim vampirima i ljudima koji te gledaju kao “preko nišana”.

Jednom prilikom, ničim izazvan, nađoh se u jednoj estradnoj emisiji. Što se kaže, gledao sam svoja posala, ali su se pojedini estradni likovi ponašali kao da smo u “reality show” programu i kao da će sutra da izbije novi građanski rat.

I tada, shvatih da je sreća i to što u svojoj TV emisiji ne gostim takve i što nisam sa ljudima od kojih će da me boli glava. Čini mi se da je i privilegija kada možete da birate čije ćete statuse na društvenim mrežama da čitate, čije slike da lajkujete i koga da prihvatate za prijatelje(na društvenim mrežama).

Nije nam puno dobrog donela ova demokratizacija interpersonalnih odnosa.

Ona nas drži u iluziji da su nam svi dostupni i da se može kopirati nečiji, zvezdani, status iako se zapravo nema ni prebijene pare i do besvesti “džedži” na mrežama.

Elem, sreća je voleti Gibonnija, Balaševića, Olivera…Sreća je poskakivati uz pesmice Nede Ukraden, Lepe Brene, Tereze Kesovije…Sreća je radovati se malim stvarima ali i, što je takođe značajna stvar, ne robovati svom egu, iako nas u poslednje vreme sve mreže uče da je jako lepo biti narcisoidan.

To jest, potrebno je voleti sebe, posebno tako da dopuštaš da te drugi cene ali ne i da te neki gaze.

Ali je dobro ponekad imati i mere u tom samoljublju.

Treba imati vere i nikada ne kinjiti druge ljude. Komunikaciju sa pristojnim čovekom uvek početi na “Vi”.

Sreća je imati bar jednog prijatelja koji će, kada sazna da imaš grip ili neki drugi opaki virus, da ti donese kilogram narandži,mandarina, banana, jabuka, limuna. Sreća je umeti brinuti o drugom ljudskom biću.

Ali, isto tako je potrebno voleti sebe i brinuti o sebi, znati kada da prekineš odnos koji ti ne prija. Prekinuti i posao, drugarstvo, vezu ako se osećaš loše. Ili, kako bi Tereza otpevala stihove Želja Sabola “Sreću čine stvari”.

Tako je mene u Novom Sadu srećnim učinio Gibonni. I zato što sam upoznao njega, jednog fantastičnog čoveka koga nisu ponele bure slave i koji ima u sebi jugo i meastral čovečnosti. Sreća je kada takav čovek napuni dvoranu od 10 000 ljudi, ali i to što ima još nas koji se “palimo” na romantiku, emotivnost,  rime o plavom moru i vedrom nebu.

Mnogo sam razmišljao o tom pojmu – sreća. I shvatio da, u vremenima kada je sve spektakl, tabloid, rejting, šer, sreću možeš naći i u nekim novim ljudima, finim sagovornicima, koje ćeš upoznati, a da ni slutio nisi da će ti toliko prijati.

U tome je sreća, dragi moji virtuelni čitaoci i prijatelji.