Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna ANTITABLOIDNO
Nedelja
Kolumna ANTITABLOIDNO Nedelja

Kolumna ANTITABLOIDNO
Nedelja

Predložila mi urednica portala Željka Zebić temu: “Mladi lukac miriše Vojvodinom“.
Lako je njoj, mislim se ja, da tako hedonistički razmišlja kad ima gde da pobegne iz ludnice svakodnevice i horora svakodnevnih informacija. Ali u pravu je, svako od nas treba da ima svoj mentalni kućerak u Sremu ili neko svoje ostrvo oko kojeg će da napravi neprobojni zid.

Mora se čovek zaštititi. Da ne bi poludeo u ovim vremenima histerije, bezobrazluka, nevaspitanja. Danas ne možes da sedneš ni u autobus „firme Krstić“ koji vozi do Beške ili Beligiša, i da odeš recimo kod Zebića u goste, a da ti se ne nakači neki pijani koji bi baš tebi da drži slovo i pridikuje.

Nekad se znalo kako se ponašaju seoske pijandure. Pili su za sebe i nisu smarali druge. Isto tako vrištim na sve one koji kucaju u nepristojno vreme da nude svoje političke, marketinške i ostale usluge.

Ne bismo ni znali da imamo fiksni telefon da nema dežurnih smarača čiji je posao da nas cimaju. Na društvenim mrežama se još to ubrzalo, pa su svi u histeriji bockanja, polemisanja, paljenja vatre… Nekad imam osećaj, ako sa tako ostrašćenom osobom započnete komunikaciju, da je to igranka bez prestanka.

Zato volem nedelju. Volim je kao što volim pesmu Marine Tucaković, koju je umesto Olivera Dragojevića zapevao Džej Ramadonovski, a u kojoj kaže „Nedelja i svi ste tu, sve podseća na sreću“.
Pa se setim i pesme Zokija Kalezića „Šta radiš nedeljom popodne“ što me opet odvede u sećanje na Milovana Ilića Minimaksa i njegovog nedeljnog „Tup, tup“-a.

Nedelja je za mene sveti dan. Jer nekako je nedeljom najmanje „davitelja protiv davitelja“.
Nedeljom u Vojvodini još uvek postoji kult dobrog ručka.
Inače nedeljom, baš što je apsolutni mir, volim kada moj montažer Duško Petošević i ja napravimo najbolje emisije. I kažem, uvek su srećni ljudi koji rade ono što vole. Mnogo volim da radim nedeljom kada su mir i tišina, i kada mi je koncentracija na maksimumu.

Koliko volim nedelju toliko mrzim ponedeljak. Pa, i utorak. U sredu se oporavim.
Pametni ljudi su pobegli iz BG i NS i otišli da planinire. Oni koji još više imaju adrenalina su otišli u neki pametan spa-program. Hiperaktivni su uzeli biciklo i krenuli da se vozaju dok proleće miluje kao nikada. Prija nam to posle tako teške i duge zime.

Mnogo se družim sa finim i pametnim svetom. Jer znam da me nedeljom nikad niko ne cima, ne šalje SMS poruke.

Odavno su moji roditelji govorili da je okopavati baštu fantastičan antistres. A ja sam još „kao dete“ imao averziju prema kopanju. Ta se averzija stvorila još u JNA, kada su me terali da kopam rovove ali i luk. Stoga se divim mojoj koleginici Željki koja je našla svoj antistres i zen.

A ja? Uzeću kapućino i krem bananicu, potom ću uzeti još po neki slatkiš i podmititi montažera Duleta da napravimo još bolju emisiju…

Nedelja može i vama da postane još bolji i svetiji dan. Nedelja može da vam bude dan kada ćete odlučiti da se od svega – resetujete. Nedelja je divan dan jer nema šaltera, računa, gužve u gradskom prevozu.
Da li sam vam rekao kako mi je lepo da se nedeljom, kad ne radim, vozim trolom od Konjarnika do Slavije? Da li sam vam priznao kako mi je divno u praznom tramvaju od Novog Beograda do Zvezdare? Da li da vam priznam da vozovi nisu više tako spori kao nekada i da ima i novih, crvenih lokomotiva?

Da li da vam kažem koliko je lepo pojesti štrudlu i popiti kafu negde u Bečeju? Da li da vam opisujem koliko mi se sviđa zoološki vrt u Subotici? Da li vam je jasno kako su lepe slike sa Petrovaradinske tvrđave i Kalemegdana?
I nisam napisao ovu kolumnu da bih rekao: proleće je a ja živim u Srbiji. Jer jedini način da se preživi mentalni teror u kome jesmo je da svako napravi odbrambeni psihološki mehanizam i po onoj narodnoj: u se i u svoje, mentalno, kljuse.

Mnogo se izvinjavam mojoj koleginici što ove nedelje neću moći da okopavam mladi luk, imam pametnija posla. Ali, neka me čeka tamo gde „Dunav ljubi nebo“.
Hoću da vidim mesto gde su Kamenko Katić i Šaban Šaulić našli svoj mir. Hoću da vidim gde Mrka izvodi Bekutu, i hoću da budem srećan i bez mora. A to je moguće nedeljom na reci. Jedino ću biti tužan ako me pesma seti na „nedelju kada je otišao Hase“.
To je jedina nedelja koju NE VOLEM.