Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna ANTITABLOIDNO
IMA BOGA
Kolumna ANTITABLOIDNO IMA BOGA

Kolumna ANTITABLOIDNO
IMA BOGA

Eto šta se (i meni) desilo.
Onako sav rasejan, haotičan, jureći goste, držeći dva telefona u ruci, izgubim ja novčanik, i to – u javnom gradskom prevozu.

Inače ga retko koristim, ali nisam drugačije mogao da preguram vreo, tropski dan.
A da vam ne pričam da je u tom novčaniku para bilo najmanje, nešto fiskalnih računa, mnogo kartica iz banaka, sve sa minusom na tekućem računu, zatim lična karta, novinarska legitimicija i – moja vizit karta.

Ali, IMA BOGA!

Javila mi se gospođa Rada i moj novčanik je ponovo kod mene. Sa sve novcima i karticama. Ona me prepoznala iz dokumenata. Kada smo se našli, rekla mi je nešto u stilu: “Vidiš li da ima Boga“.

Inače, u pitanju je moj „novčanik protiv recesije“, sa lancem, njega mi je poklonio moj prijatelj Oliver Jelenković, kada smo zajedno boravili na Staroj Planini.

Jednom, isto tako, žureći na televiziju, na montažu, „posejem telefon“, a telefon kao telefon, nema baš u njemu nekih spektakularnih tajni kao u telefonima nekih pevačica, recimo.
Ali, zato je telefonski imenik zlatan vredan.
Divni konobar koji je našao i sačuvao mi taj skupi telefon, kada sam se vratio u lokal u kojem sam ga poslednji put koristio, kada me ugledao, šaljivo me upitao:“Tražiš nešto?“ I vratio mi je telefon.
On vratio, a ja shvatio da – ima Boga.

Kada vidim koliko moja zubarka voli da čita moje kolumne, kako ih mama mog druga odštampa, a zatim iseca i stavlja u svesku, ja shvatam da nije sve odneo vrag, ili đavo.
Koliko god da slušam da je u firmama mobing masovna pojava, da ljude bestidno udaraju po džepu ali i po njihovom dostojanstvu, s druge strane uviđam da izgleda ipak postoji i neka kosmička pravda.
Za nju se molim i u pravoslavnim bogomaljama. Molim se na svetim mestima kao štu su Trebinje ili manastir Savina. Pomolim se po koji put i na morima Egipta i Turske, što bogu mora Neptunu, što nekom drugom „lokalnom“ bogu.
Za dobru energiju zaronim u more u Omišu ili na Braču. I primećujem da taj „zakon privlačenja“ dobre energije stvarno deluje.
I da sam okružen sve boljim i boljim ljudima. Da preko nišana svog Ega histerije i nervoze ne gledam u najbliže. Da pokušavam da prizovem dobre goste, sjajnu energiju i da to i uspevam.
Jeste da su mi krenule prve sede i da sam blizu polovini veka života, ali ja sam naučio životnu „karmičku“ lekciju. Ali, ne želim da prodajem svoje znanje kao što to rade pojedini takozvani životni treneri, vlasnici sumnjivih diploma. Jednostavno, ja verujem u sudbinu, karmu, energije. Ne znam kako bih vam drugačije to nešto definisao ili opisao.
Smatram da bez muke često i ne možemo da dobijemo svoje parče „sudbinske nagrade“. Ali, jednostavno, ja mislim da se dobre stvari moraju – prizvati.
Da stres, nervoza, mračnjaštvo vode u zdravstveni ali i životni ćorsokak.
Ono što pokušavam da uradim od svog života sada, kada su mi planete revolucionarne i kada Uran u Ovnu izaziva tektonske poremećaje u mom životu, je da se trudim što više da prizovem tu pozitivnu energiju.

I tako, kada uključite televizor i gledate vesti, izveštaj ili prenos nekog važnog događaja, vi zaista imate povoda da pomisliste kako je sve zaista postalo crno da crnje ne može biti. E baš tada, zapravo, vi morate da uronite u sopstvenu kreativnost i pozitivu, učinite sve da u tome uspete.
Samim tim što radim emisiju koja se zove „Tabloid“ a nemam ni jednu crtu „zloće“ u svojoj ličnosti, blagosloven sam što su mi mnogo na životnom putu pomogli neki turistički radnici, divne koleginice i kolege, neki sjajni doktori i sjajni psiholozi.
Pomogli su mi svi oni koji smatraju da u životu ne možemo sve da gledamo i merimo kroz moć, razne koristi i kroz „dinar“. Pomogli su mi ljudi koji su u nekim pravim trenucima bili izvori te moje energije, i koji veruju da ipak postoji ta neka – kosmička pravda.
I tako, kada sam pre par dana izgubio novčanik, kao da sam osećao, ma, znao da postoji ta neka „igra“ života. Kao da sam znao da će mi taj novčanik biti vraćen.

Na tom putu razvijanja sposobnosti da osetim da će sve biti baš tako, sretao sam i puno nadrndanih, neljubaznih ljudi. Ali pojavio se i jedan poziv koji se ne odbija. On mi je dao snage da pišem i dalje jake kolumne i da kažem: Dragi prijatelji, verujete.
Niko od ljudi koji su mi pomogli nisu želeli publicitet, da im se javno hvalim, makar na društvenim mrežama. Želja svakog od njih bila je – da ostanu anonimni. Niko od njih nije ni pomislio da zlupotrebi to neočekivano poznanstvo i komunikaciju sa mnom, da im to bude povod za poneki „lajk“ na duštvenim mrežama.
To su tako divne ljudske osobine. I zato sam mnogo srećan. Zato sam i napisao ovu kolumnu, jer sam jednostavno shvatio – DA IMA BOGA.