Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna Antitabloidno
A SAD ADIO
Kolumna Antitabloidno A SAD ADIO

Kolumna Antitabloidno
A SAD ADIO

Moj prijatelj Predrag Peđa Ivković, novinar, svojim preranim odlaskom izazvao je pravu lavinu na društvenim mrežama.

Kao Lav sa podznakom u Vagi nije mogao da se odupre svom hedonizmu i posluša uvek savet lekara. A šta je drugo mogao taj večiti Petar Pan?

Upravo zato što je rođen 1981. godine i što je u svojim TV prilozima tragao za morima, muzikom i životom koji smo davno izgubili. Hiperaktivni kolega koji je jednostavno voleo da je uvek u toku, svuda je želeo i svuda stizao.

Neko ko je uvek u autobusu fantastično pevao drugi glas u našem malom horu novinara. Neko ko je mogao biti i promoter svetskim trgovinskim lancima, koliko je voleo da ih makar vidi, ali i kupi neku sitnicu koje kod nas nema ili neki slatkiš po nižoj ceni.

On je toliko voleo i Jadran i grčku obalu! Priznajem, nedostajeće mi ono njegovo svakodnevno na društvenim mrežama: “Kolega, dobro veče, kako ste, šta ima novo“?

Otišao je a mi smo ostali suočeni sa saznanjem da je život pokatkad kao elementarna nepogoda, da i kada je baš mlad može da sagori u dva dana kao sveća.

Ali ipak, postali smo svesni koliko smo bliski jedni drugima i solidarni – za samo dva dana uspeli smo da se organizujemo i prikupimo dvostruko veću pomoć nego što smo se u prvom trenutku nadali da ćemo moći.

Videli smo koliko smo još uvek dobri, prijatelji, kolege, ljudi. Da u nama još uvek kuca onaj stari jugoslovenski, pionirski duh. Da još uvek znamo šta su reči solidarnost i altruizam.

Jer, koliko god da kinje novinarstvo kao profesiju, ovaj pretužni trenutak je pokazao koliko zapravo koleginice i kolege novinari mogu da pokažu da u nama još uvek postoje mnoge ljudske vrednosti.

I zaista, Peđina autorska TV emisija se zvala „Lepša strana života“. Verovao je da ona postoji, znao je da je pronađe u svemu.

I stalno je imao neko pitanje, poput onoga kada ćemo putovati na neku novu info turu. Uvek sa stativom, kamerom, mikrofonom, radeći svaki intervju kao da je ispred njega najveća svetska zvezda.

Sećam se kako mi je dao odlične predloge da kao goste u mojoj TV emisiji zovem recimo Miru Kosovku, Natašu iz Zane, Darka Domijana, Kseniju Erker…

I sećam se kako je voleo pesmu „Zumba zumba bakalar“. Kako me je ubeđivao da mu bura i cikloni ne mogu ništa dok bi cvokotao u moru, sve samo da napravi što lepši selfi, sa najviše lajkova.

Peđa i reč patetika ne idu nikako zajedno. Jer on kao tipični Lav nije voleo patetiku. Voleo je glamur Venecije, raskošni srpski sto i đakuzi na Staroj Planini. Bio je zaljubljen u Makarsku i voleo je samo da ćakula na jadranske teme.

Koliko puta bi me samo na mesindžeru pitao: „A kad ćemo na tufahiju i kafu u Mostar?“ Ili: „Gde ćemo na ćevape, kod „Želje“ ili u „Peticu“?

Koliko sam mu puta samo znao reći da ne preteruje sa sladoledom i slatkišima. Ali on je zaista želeo samo lepšu stranu života.

I zato je njegov odlazak rastužio tolike ljude. I sada kada gledam snimke na Youtube-u, ne mogu ništa pametnije da kažem nego da citiram reči pesme koju je naš Peđa toliko voleo. Jer, jednostavno je bio veliki nostalgičar i romantičar.

A pesma miriše na južni jadranski i egejski vetar i kaže:
„A sad adio, Peđa,
a sad adio,
i ko zna gde,
i ko zna kad“.