Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna Antitabloidno
A sad adio, ADIO KUMPANJI
Kolumna Antitabloidno A sad adio, ADIO KUMPANJI

Kolumna Antitabloidno
A sad adio, ADIO KUMPANJI

Odlazak „kosmičkog“ Dalmatinca nikoga nije ostavio ravnodušnim. Posebno ne pripadnike moje generacije, čiju je mladost obeležila njegova muzika.

Možda smo tek u četrdesetim godinama shvatili značenje pesme „Potroši sam mladost i dušu i tilo“. Sećam se kako smo se kao deca smejali kada bi sa Borisom Dvornikom, a posle i sa Minimaksom i grupom „Sedmorica mladih“, intepretirao čuvenu „Nadalinu“.

Pevali smo sa njim „Pionirsko kolo“, pesmu iz filma o Bošku Buhi i stihove „Nek nas sjete na te dane kad smo bili mali za vojnike i velike za junake“. Pamtim i kako je za potrebe filma „Nacionalna klasa“ otpevao fantastične stihove Marine Tucaković pesme „Zašto sve što je lepo ima kraj“

Letujući u Dalmaciji, učili smo reči neobične pesme „Karoca“, i saznavali da je život jedna velika „sudba i jedna nada, tu se penje, tu se pada, skalinada“.

Prve, platonske ljubavi bile su nam propraćene njegovim pesmama „Stine“, „Moje prvo pijanstvo“, „Zbogom ostaj ljubavi“, „Vjeruj u ljubav“, „Našoj ljubavi je kraj“, „Nedostaješ mi ti“, „Neka se drugi raduju“, „Podseti me što to bješe ljubav“…

A onda, život nam je svakim danom postajao sve gori i gori.

I on, Oliver, se menjao. Uz Gibonnija je zapevao „Starim ja, a u ljubav vjere nemam“. Kupovali smo tih godina ispred SKC „piratske“ kasete, samo da bismo slušali tu fantastičnu pesmu, nju i najlepšu ljubavnu pesmu svih vremena „Cesaricu“.

I tako su prolazile godine.

Bez obzira šta je ko i kako, i da li je uopšte izjavljivao, njegove pesme su putem radio stanica, „piratskih“ CD-ova, „usmenim predavanjem“, prelazile sa jedne na sledeću generaciju.

Kao svedočanstvo da naša srca nisu otupela u modernim vremenima i opštoj otuđenosti. Kao dokaz da još želimo da volimo, da umemo da budemo emotivni.

Sve to i pored truda pojedinih ovdašnjih da daju minimalnan prostor ispraćaju koji je nezapamćen u istoriji masovne kulture. Toliko ljudi na Splitskoj rivi, toliko brodica na moru, galeb koji je sleteo na zvonik u trenutku kada su pevali možda najmoćniju pesmu o moru – „Moj galebe“.

Toliko tuge na društvenim mrežama ja još nisam video. Doduše, video sam i po nekog dežurnog cinika i hejtera. Ali, zbog sličnih, zar nam se nije desilo sve što nam se desilo?

Otišao je simbol jednog vremena, jednog drugačijeg sagledavanja pitanja ljudske duše i srca.

Pitam se, za pet godina recimo, šta će uopšte biti na naslovnim stranama novina? Da li smo toliko otišli do đavola da će nam starlete i razni polusvet totalno okupirati sve portale i sve medije? Da li će sve što ćemo muzikom zvati biti recitovanje provučeno kroz silne kompjuterske efekte?

Da li ćemo sve gledati kroz prizmu politike i ideologije? Šta će biti sa našom dušom, emocijama, srcima? I, kud plovi ovaj naš brod?

Ostaje „trag u beskaju“ i „malinkonija u duši“. Bar meni.

Znam da će njegove pesme recimo poput onih Tome Zdravkovića i Arsena Dedića, ostati tu, da i dalje govore o tome da je postojala šansa da više volimo i budemo srećniji. Ali, nam izgleda nije bilo i zapisano u zvezdama da tako bude.

Davnih godina, kao dete, bio sam prateći vokal na ploči „Muzički tobogan“, i tada sam Olivera upoznao prvi put. Ponovo smo se videli pre tačno 16 godina, nakon koncerta posvećenom pokojnoj Đurđici Barlović (pevačica „Novih fosila“, prim.aut.).

Ljubazno me je primio u garederobi. Raspitivao se kako je u Novom Sadu. U razgovoru, obojica smo procenili da nije zgodan trenutak da uradimo intervju za moju emisiju „Tabloid“, koja se tih godina emitovala na BK televiziji.

Ovih dana, dok sam gledao kako ga ispraćaju, pomislih da je jedino što mogu da kažem u tim poslednjim trenucima: Adio Kumpanji, i sad adio i ko zna gde, i ko zna – kad… I – fala Olivere.

Foto: Ivana Stojanović