Naslovna / Kolumne / Aleksandar Filipović / Kolumna ANTITABLIDNO
Život je lep, milord
Kolumna ANTITABLIDNO Život je lep, milord

Kolumna ANTITABLIDNO
Život je lep, milord

Nije baš bilo mnogo stvari koje su me mogle obradovati ove nedelje na mrežama, ali ni u medijima.

Ali, ono što jeste je nasmejano lice Đorđa Marjanovića, koji je najavio da Jupiter, planeta sreće, ulazi u znak Škorpije, a Đole je baš predstavnik tog znaka.

On je, inače, bio i prva ličnost koja me je pomilovala po kosi kada sam ga, davnih godina, imitirao u TV emisiji „Muzički tobogan“.

To je čovek koji je dolazio u moju emisiju „Tabloid“ i pevao mi: „Nikad nije kasno da se ljubi strasno“. On je najveća zvezda, a opet i ona koja je ostala i običan i baš dobar čovek. Đorđe je osoba koja je uvek nasmejana i uvek vam se javi.

Jedan je od najvećih boraca koje sam upoznao u životu. To je neko ko se nije nikada poput većine svojih kolega predao tegobama života. I dok se većina pevačica iz njegove generacije predala depresiji i onome što donosi starost, on, Đorđe Marjanović, primer j onoga što čini lepšu stranu Srbije. On je i primer večitog optimizma.

Branka Veselinović, Vlasta Velisavljević i Đorđe Marjanović pokazuju i dokazuju da i treće doba ima svoju šansu.

Kada vidim „sede glave“ kako se u bioskopu nežno drže za ruke, to je za mene čista romantika. I to što taj penzioner, pored svih stiskanja i oduzimanja, svih poniženja koja je doživeo, uvek ima tu jednu hiljadarku da obraduje svoju unuku ili unuka, i to mi je romantično.

Taj isti penzioner je veliki domaćin, on uvek pravi slavu. Taj „penzos“ ide i na igranke, đuska, ima „hepeninge“ sa svojom generacijom. Šta hoću da kažem? Da svaka generacija ima nekog svog šarma (Jednom prilikom pisaću i o ovim mlađim generacijama).

Moram reći da je u ovom našem regionu sve što valja napravljeno rukama i znojem naših sadašnjih penzionera.

Kada me nazove drug, gospodin Jovan Dejanović, da mi  mi pohvalio emisiju u kojoj sam bio nostalgičan na onaj moj način, pošteno da vam kažem, jako sam srećan. Jer, on je gradonačelnik koji je Novom Sadu podario Spens, Most slobode i ovakvo zdanje Srpskog narodnog pozorišta.

Kada mi na ulici priđe neki penzioner i pohvali emisiju, znam šta je to za njega, jer taj „drug“ ili „drugarica“ su nekada na jednoj JRT gledali mnogo dobrog televizijskog programa.

I dosta mi je više hejtova. Danas je postala moda da se samo bavimo lošima, bezobraznima, nevaspitanima, da samo kukamo i žalimo se, pa i na naše penzionere.

Hoću da kažem – ja viđam tu neku „stariju gardu“ i koliko su i šta su sve stvorili, u materijalnom i ljudskom smislu,  i zbog svega toga iskreno im se divim. I moram reći da im zavidim u kakvim su lepim vremenima živeli i šta su sve i kako radili dok su, recimo, gradili prugu „Brčko – Banović“.

Nova vremena su donela neke nove generacije. Pisaću nekom prilikom i o mojoj – šezdeset osmoj, pisaću i o sedamdeset osmoj, i o osamdeset osmoj i  o devedeset osmoj, o raznim generacijama, ali sada želim da kažem da volim što poznajem  mnoge starije od mene, kreativne ljude od kojih sam uspeo da naučim mnogo toga antistresnog.

Najvažnija lekcija koju sam naučio od njih je da je pored svega lošeg što nam se desilo ili dešava, život jako, jako lep. Mogu mnogo puta da vam uskraćuju razna prava i zatežu oko penzija, da bude večito nekih natezanja.

Ali, moramo biti svesni, mnogo je lepo da se i dočeka penzija, dožive neke godine –  ko uopšte to bude uspeo u ovim tempramentnim i hirovitim vremenima.